Odlomak knjige “Ibn Batuta, islamski putopisac”, Sulejman Fajjad
S arapskog prevela: Ajla Bajrović
U malehnoj ulici u gradu Tangeru u Maroku, živio je mladić, iz plemena Luvata, po imenu Muhammed Ibn Abdullah Ibn Muhammed Ibn Ibrahim. Bio je poznat pod nadimkom Ibn Batuta, i tek što je navršio dvadeset i dvije godine.
Potiče iz imućne porodice sudija i pravnika iz Maroka i Andaluzije. Naučio je napamet Časni Kur’an i stekao je temeljno znanje iz oblasti vjerskih nauka, a arapski jezik je proučavao pod očevim okriljem.
Njegova porodica se nadala da će on postati istaknuti pravnik i sudija, međutim, mladi Ibn Batuta je bio sklon čitanju putopisnih i zemljopisnih knjiga arapskih muslimanskih putopisaca i geografa, slušanju vijesti o dalekim zemljama, narodima i državama, o čudnovatostima svijeta, o fascinacijama putovanja hodočasnika i trgovaca, o sufijama koji su lutali zemljama istoka i zapada. Susretao je pustolovce koji su putovali horizontom i pristizali u luke Tangera, Asile, Safie i Fesa. Čak su mnogi od njih bili prijatelji njegovog oca Abdullaha.
Ibn Batuta bi često nosio svoje putopisne i zemljopisne knjige i išao na obalu mora. Čitao je o državama koje nikada nije vidio svojim očima, o začaranim otocima na moru, koji su bili krcati znamenjima i čudesima. Zato se osjećao kao da je na toj obali mora u njegovoj zemlji – njegova tamnica.
Zagledao se daleko u horizont širom otvorenih očiju, pa bi se laganim koracima uputio prema dolinama, planinama i osvanulim pustinjama, sve dok se dolaskom večeri ne bi vraćao kući.
Obećaj mi, sine
U osmom vijeku po Hidžri, četrnaestog vijeka nove ere, u gradu Tangeru je bila stacionirana luka, u koju su pristizali brodovi iz Andaluzije, sa otoka Sredozemnog mora i Atlanskog okeana i zapadnih obala Afrike, natovareni robom, ljudima oba pola i raznih naroda i rasa, Evropljana, Arapa, Berbera i crnaca. Odatle bi plovili natovareni afričkom robom u razne zemlje svijeta, šireći svoja bijela jedra, a tu je bio dječak koji je sanjao o putovanju.
Jedne noći punog Mjeseca dok su sjedili na krovu kuće, njegov otac Abdullah mu je pričao o davnim vremenima grada Tangera. Mladi Ibn Batuta je iskoristio pravi momenat i zatražio je dozvolu svoga oca da krene na hadž.
Abdullah je zašutio na trenutak.
Znao je da njegov sin zaista želi da obavi hadž, ali je isto tako žudio za putovanjima jer je njegova glava bila ispunjena snovima putnika i priča o Sinbadu iz Hiljadu i jedne noći, pa mu reče:
„Neću ti, sine moj, zabraniti da obaviš hadž i putuješ. Možda me zatekneš živog kada se vratiš, pa obećaj mi, sine, da ćeš mi pisati gdje god budeš išao!“
Dirnut ovim riječima, Ibn Batuta zaplaka i poljubi ruku svome ocu u znak zahvalnosti i reče mu: „Obećavam ti, oče!”
Bez obzira na to koliko novca ćeš ponijeti, sine, uvijek će ti biti malo na tvojim putovanjima. Da si, sine, postao sudija gdje god bi pošao bio bi gost drugih sudija, ali ti nisi stekao dovoljno znanja i imetka, pa ti je najbolje da boraviš u skloništima pobožnih, u kućama putnika namjernika, a njih ima mnogo u muslimanskim zemljama. Tamo ćeš uvijek naći hranu, prenoćište i nešto novca!“
