Piše: Ajla Bajrović
Vincent van Gogh je vjerovatno najveća žrtva komercijalizacije u historiji umjetnosti. Njegovi “Suncokreti” i “Zvjezdana noć” danas su svedeni na motive za kičerske cekere i šoljice za kafu, dok je njegov identitet u pop-kulturi banalizovan na mit o „ludom geniju“. Međutim, zbirka “Pisma iz Provanse”, prepiska sa bratom Teom nastala između 1888. i 1890. godine, donosi bolno otrežnjenje. Ova pisma nisu haotični dnevnik duševnog bolesnika, već paralelno platno ispisano mastilom. Kroz njih se ne ukazuje luđak, već fanatični radnik, duboki teorijski mislilac i čovjek koji je posjedovao tragičnu, gotovo religijsku ljubav prema svijetu koji ga je uporno odbacivao. Kada Van Gog u februaru 1888. stiže u Arles, on bježi od sivila sjevera u potrazi za pročišćenom svjetlošću bez sjenki, inspirisan japanskim drvorezima (ukiyo-e). Živeći u čuvenoj „Žutoj kući“, svjesno je gladovao, trošeći Teov novac isključivo na skupe pigmente umjesto na hranu. Upravo u tom periodu Van Gog u pismima demonstrira radikalnu teorijsku oštrinu: boja za njega prestaje biti deskriptivno sredstvo i postaje glavni nosilac ljudske psihologije, čime je direktno anticipirao ekspresionizam. U pismima bratu, Vinsent objašnjava nastanak slika poput “Noćnog kafea”, navodeći: „Pokušao sam da crvenim i zelenim izrazim strašne ljudske strasti… To je prostor u kojem čovjek može poludjeti.“
Njegovo slavno provansalsko žutilo, dakle, nije estetski ukras, već sinonim za ogoljenu životnu silu. U toj opsesiji krije se i jedna mračna biografska pikanterija: hrom-žuti i cink-žuti pigmenti koje je grozničavo naručivao bili su izrazito toksični, zasićeni teškim metalima. Iz pisama savremenika i suptilnih autorskih naznaka jasno je da je Vinsent, u trenucima teške rastrojenosti, gladi i samonametnute izolacije, doslovno gutao olovne boje direktno sa tuba i pio razrjeđivač u ateljeu. Čovjek koji je preživljavao na crnoj kafi, suvom hljebu i litrima jeftinog apsinta, dok mu je mistral rušio štafelaj u blato, pisao je o suncu sa zanosom srednjovjekovnog mistika. To nije bilo puko, nasumično ludilo, već beskompromisno stvaralačko sagorijevanje.
“Pisma iz Provanse” su također i svjedočanstvo o propasti njegove utopije o „Ateljeu na Jugu“, komuni umjetnika koju je želio osnovati sa Paulom Gauguinom. Ta sinergija dva gigantska ega bila je od početka osuđena na propast: Gauguin je bio cinični pragmatičar koji slika iz mašte, dok je Vinsent bio fanatik neraskidivo vezan za prirodu ispred sebe. Napetost je kulminirala uoči Božića, 23. decembra 1888. godine. Nakon žestoke svađe, Gauguin je napustio kuću, a Vincent je krenuo za njim s otvorenim brijačem u ruci. Užasnut, Gauguin je pobjegao u obližnji hotel, dok se Vinsent, u stanju potpunog psihotičnog sloma, vratio u Žutu kuću i odsjekao skoro cijelo lijevo uho. Zamotavši krvavo tkivo u novine, odnio ga je u lokalni bordel i predao djevojci po imenu Rašel, rekavši joj da „čuva ovaj predmet s pažnjom“.
Sljedećeg jutra policija ga je pronašla u besvjesnom stanju, u krevetu natopljenom krvlju. Gauguin je hitno otputovao za Pariz, a uplašeni građani Arlesa su ubrzo peticijom izbacili Vincenta iz njegove kuće, proglasivši ga opasnim po okolinu.
Nakon ovog sloma, Van Gog dobrovoljno odlazi u azil u Saint-Rémyju. Fascinantno je da o sopstvenim napadima tada piše sa hladnom, gotovo kliničkom distancom. Njegov prozor sa rešetkama gledao je na polje pšenice i čemprese, upravo iz tog skučenog pogleda rodiće se vizionarska “Zvjezdana noć”. Slikanje tada prestaje biti prostor trijumfa i postaje radna terapija, grčevito držanje za stvarnost dok mu tlo pod nogama nezaustavljivo izmiče.
Iako vlada mišljenje da je Van Gogova smrt bila slučajan plod trenutnog ludila, njegova pisma sugerišu dugu, iscrpljujuću pripremu za kraj.
U maju 1890. seli se u Auvers-sur-Oise pod nadzor doktora Gacheta. Finansijski pritisak na brata Tea, koji je u tom trenutku imao bolesno dijete i ženu, postao je nepodnošljiv teret za Vinsentovu savjest; osjećao se kao parazit koji uzaludno troši tuđi život. Dana 27. jula 1890. godine Vinsent je uzeo džepni revolver i otišao u pšenično polje iza dvorca gdje je često slikao.
Pucao je sebi u grudi, ali je metak malog kalibra promašio srce i zaustavio se blizu kičme. Umjesto da umre na licu mjesta, onesvijestio se, a kada se po mraku probudio, teturao je nazad do svoje sobe u gostionici Ravoux.
Kada ga je Teo, koji je hitno doputovao, zatekao u krevetu kako mirno puši lulu dok mu rana krvari, Vinsent mu je šapnuo svoje posljednje riječi: „Tuga će trajati vječno.“
Dva dana nakon pucnja, preminuo je od infekcije rane, ostavljajući iza sebe opus koji će promijeniti historiju umjetnosti, ali i pisma koja ostaju najpotresniji dokument o cijeni koja je za tu promjenu plaćena.
