Razgovarala: Ajla Bajrović
1. Možete li nam reći nešto o sebi i tome kako je tekao Vaš proces sticanja znanja?
Znanje je nešto što me privlači od djetinjstva. Uvijek sam voljela učiti i, hvala Allahu, nikada nisam osjećala težinu savladavanja novog gradiva – škola mi je bila izazov, a ne teret. Cijeli taj proces bio je duboko prožet vjerom i Kur’anom kao najvećom inspiracijom.
Što se tiče studija na Odsjeku za arapski jezik i književnost Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, taj jezik je moja velika ljubav još od najranijeg djetinjstva. Ta ljubav je prvenstveno potekla iz privrženosti Kur’anu Časnom, ali i prema nečemu posebno lijepom i egzotičnom što arapski jezik nosi u sebi. Prvi put sam ga počela učiti sa osam godina na kursu koji je vodio moj uvaženi muhafiz, hfz. Safet Husejnović.
Kada se osvrnem unatrag, zahvalna sam Uzvišenom Allahu što je moj životni i obrazovni put, ma koliko bio valovit, vodio tačno onako kako On najbolje zna. Studirajući arapski jezik, pronašla sam posebnu ljepotu i užitak u dubljem razumijevanju Allahove Knjige.
2. Kako se proces učenja Kur’ana i disciplina koju hifz zahtijeva reflektovala na Vaše studiranje i kasniji rad na Fakultetu?
Mnogo. Hifz Kur’ana zahtijeva samodisciplinu koju nije lako postići bez velikog truda i odricanja. Rekla bih da je hifz primjer najčistije ljubavi – one koju Uzvišeni Gospodar traži od nas u odnosu prema Njemu. Svaki put kada prioritet damo nečemu drugom, nažalost, ispašta naš hifz, a s njim i sve ostalo. Tek kada Allahovu Knjigu stavimo na prvo mjesto, sve druge obaveze dobiju svoj smisao i prioriteti se poslože sami od sebe.
Hifz nas uči kvalitetnoj organizaciji vremena, ali nas čini i ambicioznim, što nam pomaže u svim sferama života, pa tako i u profesionalnom smislu. Organizacija i odgovornost su ključni za svaki posao i emanet koji preuzmemo.
3. Možete li izdvojiti neke ključne momente iz procesa hifza?
Bilo je mnogo trenutaka koji su obilježili moj hifz, ali bih izdvojila dva kojih se uvijek rado sjećam:
Prvi trenutak se desio dok sam pamtila suru Al-An’am. U jednom momentu, pokušavajući memorisati novu stranicu, nikako nisam uspijevala. Otvorila sam suru Al-Baqara s namjerom da ponovim već ranije naučene stranice, ali mi se učinilo da ni njih više ne znam. Sjećam se da sam tada toliko plakala; tragovi tih suza i danas stoje na stranicama mog Mushafa kao podsjetnik na pravilo da „zaista, s mukom je i slast“.
Drugi momenat je bio presudan da se potpuno „uozbiljim“ u procesu hifza. Znala sam otprilike dvanaest džuzeva i tog dana sam se pitala hoću li ikada uspjeti zapamtiti cijeli Kur’an. Otvorila sam Mushaf i počela ponavljati suru Merjem, koju sam naučila još kao dijete, među prvim memorisanim dužim surama. Kada sam došla do ajeta: „O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!“, zastala sam kao da ga prvi put čujem. Dugo sam razmišljala o njemu i shvatila da mi Uzvišeni šalje jasan odgovor na moje pitanje. Ako budem odlučna, završit ću hifz uz Njegovu pomoć. Nakon toga, proces je tekao mnogo brže i lakše.
Kur’an je, uistinu, najbolji prijatelj koji nam se otkriva onoliko koliko mi tragamo za njim.
4. Šta je bio presudan motiv da se okrenete pisanju za najmlađe? Da li je to bio nedostatak savremene literature na našem jeziku?
Da, presudio je upravo nedostatak adekvatne literature na bosanskom jeziku. Većina dostupnih knjiga je prevedena, a i ti prijevodi su nerijetko na hrvatskom ili srpskom jeziku. Primjećujem da se generalno malo pažnje posvećuje kvalitetnom sadržaju za djecu.
Djeca su budućnost jednog naroda i jedne kulture. Investiranje u njihov odgoj i obrazovanje je najbolja investicija, ali i trajno dobro od kojeg ćemo ubirati plodove i na Ahiretu. To je ujedno i moj najveći motiv – ostaviti trag koji će živjeti i nakon mene.
5. Kako kompleksne islamske etičke koncepte pretočiti u jezik koji je pitak i poučan djeci koja odrastaju u digitalnom dobu?
Kada pišemo za djecu, ključno je svijetu pristupiti iz njihovog ugla. Mnogo je važnije da dijete u ranoj dobi usvoji pozitivne etičke vrijednosti, nego da teoretski razumije njihov izvor. Štaviše, cilj je da što više djece, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, usvoji lijepe oblike ponašanja, jer je to u skladu s čistom dječijom prirodom – fitrom.
Zbog toga smatram da nije uvijek nužno naglašavati da je nešto eksplicitno „islamsko“; važno je da to djeci bude blisko i primjenjivo. Dobar moral je uvijek dobrodošao i on je najbolji identitet svakog čovjeka.
6. Koju poruku ste željeli poslati djetetu koje tek počinje put hifza i kako mu približiti tu ljepotu da ona ne postane puko memorisanje teksta?
Moja knjiga „Osvajanje tvrđava“ bila je pokušaj da djeci prenesem upravo tu viziju. Hifz Kur’ana je putovanje koje ih oblikuje u svim sferama života, i trebali bi mu pristupiti kao takvom izazovu a ne samo kao pukom memorisanju.
U priči, hafizi su djeca koja su najbolja u školi, empatična, brinu o drugima i poštuju roditelje. To je pravi smisao druženja s Kur’anom, kako za djecu, tako i za odrasle. Glavni likovi služe kao inspiracija jer se djeca vole identifikovati sa svojim uzorima.
7. Koliko je izazovno pisati o vjerskim temama za djecu, a pritom zadržati umjetničku slobodu i maštovitost?
Izuzetno je izazovno. Kada su vam ciljana publika djeca, morate pronaći balans: prenijeti duboku poruku na način koji je njima razumljiv, maštovit i privlačan. Vjera otvara prostor za veliku dječiju radoznalost, pa je s toga važno usmjeriti ih ka onome što u svojoj dobi mogu pojmiti, kako bi to zavoljeli i prihvatili otvorenog srca.
8. Kako biste opisali svoj rad sa studentima? Šta smatrate najvažnijim u tom odnosu?
Rad sa studentima je predivno iskustvo na kojem sam posebno zahvalna Uzvišenom Allahu. Znanje je emanet koji pred nas stavlja ogroman izazov – podučiti druge onome čemu je nas Allah podučio.
Također, taj poziv od nas zahtijeva stalnu samokritiku, rad na sebi, usavršavanje i empatiju. Velika je blagodat raditi s mladim ljudima, ali i učiti od njih. Svaki međuljudski odnos je dvosmjerna ulica u kojoj je korist obostrana.
9. Tokom studija ste postali majka. Kako opstati na putu sticanja znanja u takvim okolnostima i kako se organizovati?
Kada nam život donese novi izazov, imamo dva izbora: prigrliti ga i u njemu pronaći inspiraciju ili mu se prepustiti i u njemu tražiti opravdanje za odustajanje. Život na ovom svijetu je nepredvidiv i dinamičan, i upravo u tome leži njegova ljepota.
Rođenje djeteta je ogroman korak; majčinstvo nije samo zbir obaveza, već potpuno nova uloga za koju rijetko možemo biti potpuno spremni. Rad na sebi u tim trenucima pomaže nam da otkrijemo unutrašnje resurse za koje nismo ni znale da posjedujemo. Biti majka i studentica jeste izazovno, ali je itekako moguće ako majčinstvo prihvatimo kao izvor snage i inspiracije, a ne kao teret i prepreku.
10. Postoji li neka anegdota ili reakcija malog čitatelja koja Vas je posebno dojmila?
Bilo je mnogo predivnih reakcija, ali najdraža mi je situacija kada je jedan dječak, nakon što je završio s čitanjem moje knjige, ponosno došao svom ocu i rekao: „Babo, idem osvajati tvrđave!“ To je, možda ,najbolji dokaz da je poruka stigla do njihovih srca.
11. Preporučite našim čitateljima neke naslove za čitanje!
Svaka knjiga je rudnik blaga iz kojeg uzimamo ono što nam u datom momentu treba. Knjige koje su ostavile neizbrisiv trag u mom životu su:
„Zapečaćeni džennetski napitak“ (Safijjurrahman el-Mubarekfuri)
„Plejada izabranih“ (Ahmed Muhammed Beranik)
„U plamenu kušnje“ (Munir Gavrankapetanović)
„Sloboda robije“ (Halil Mehić)
„Grmuša“ (Rešat Nuri Guntekin)
„Kako vole nevoljeni“ (Emina Patković)
Sva djela Halila Džubrana.
12. Koja bi bila Vaša završna poruka našim čitateljima?
Znanje je posebna blagodat pred kojom prečesto zatvaramo oči. U vremenu punom iskušenja, važno je da ostanemo čvrsto ubijeđeni da je Kur’an i danas najveća inspiracija i snaga za prevazilaženje svih životnih kriza. Naš spas leži u slijeđenju njegovih principa, a prvi imperativ Objave je: “Uči, čitaj i proučavaj!” Prave vrijednosti i ideali nikada ne mogu zastarjeti.
Također, moramo posvetiti mnogo više pažnje lijepom ponašanju, dobroti i etici. Fokus u međuljudskim odnosima treba biti na onome što nas spaja, a ne na onome što nas razdvaja. Budimo od onih koji grade mostove i traže dobro u ljudima, jer je to danas jedan od najviše zapostavljenih sunneta Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Budimo otvoreni jedni prema drugima i budimo jedni drugima međusobna podrška.
