Piše: Ajla Bajrović
Prvi put sam otišla na druženje u čitalački klub Udruženja žena „Merjem“ u Tutinu, a tema je bila odlična za početak: šta smo to čitale tokom ljeta?
Kad se grupa žena sastane da priča o knjigama to odmah preraste u korisnu razmjenu utisaka i dobre rasprave, a sa čijih se druženja uvijek vraćamo s dugačkim listama naslova knjiga koje smo čule.
Počele smo od knjige “Ubiti pticu rugalicu”, razgovarajući o tome kako dječiji ugao gledanja u romanima tako čisto ogoljava rasizam i nepravdu. Onda je iskrsnula zanimljiva polemika oko romana “Biser koji je slomio školjku”. Nekima se priča dopala, međutim, do tada tihi posmatrač (ja) se usprotivio fenomenu ovakvih knjiga. Baš u ovo doba naglašene islamofobije, vrlo interesantno je to što se na svjetskoj sceni najbolje prodaju priče koje isključivo crno slikaju život muslimanki i islama – slučajnost? Ne bih rekla. Ovakve priče su nerijetko bestseleri u zemljama koje su pioniri islamofobije. Razumijem potrebu pojedinca da izrazi svoje misli i osjećanja, da se osjeti shvaćenim i prihvaćenim kroz pisanu riječ, ali mislim da ovakve knjige donose više štete nego li koristi. Negativnih obrazaca ponašanja ima i kod muslimanskih nacija, u to nema sumnje, međutim, nikako ne pozdravljam iznošenje takvih priča u javnost koja svakako već etiketira muslimane kao zaostale i nasilne. Otvorilo se pitanje: kako mi zapravo treba da pišemo i pričamo o našim problemima, kao muslimani, da bi bili riješeni, a da ne upadamo u tuđu zamku ocrnjivanja svega našeg?
Spomenute su i druge knjige: od mudrosti Marka Aurelija i toga kako se njegove univerzalne poruke poklapaju s našim moralom, preko Malufovog “Lava Afričkog” i “Samarkanda”, pa do predivnih knjiga o poslaniku Muhammedu, alejhisselam, “Moralna i emocionalna inteligencija Muhammeda, alejhisselam” kao i “Muhammed, kako te može učiniti izvanrednim“, koje nam konačno otkrivaju njegovu nježnu, ljudsku stranu, punu ljubavi i blagosti, umjesto da nam ga prikazuju kroz suhoparne i daleke historijske spise.
Dotakle smo se i „Bistrog mora pobožnosti i suptilnosti“ (i onih divnih poglavlja o smrti i Sudnjem danu), džamije El-Aksa iz prizme velikog Sallabija, knjige “Žena muslimanka” Atije Sukr, simpatične knjige “Slasti na dnu pite”, pa i “Ultraprocesuiranih ljudi”, knjige koja nas je osvijestila o amanetu zdravlja i opasnosti kapitalizma po taj amanet. Također, govorile smo o veličanstvenoj knjizi Ibnul-Kajjima “Ahiretska opskrba”, a završile pričajući o stanju vlastite duše kada se zagledamo u nju uz Vajldov klasik “Slika Dorijana Greja”
A moje ljeto su obilježile knjige za kojima sam čeznula tokom predavanja i ispitnih rokova: od Dostojevskog i njegovog “Velikog inkvizitora”, Getea i Vajlda, preko Ponosa i predrasuda, Malih žena, do Beketovog Godoa, poezije Maka Dizdara, Vaska Pope, Ljermontova, Rabindranata, Vitmenovih “Vlati trave”, pa sve do voljenog Pamuka i “Zovem se crveno”,” Žene crvene kose”, “Alhemičara”, “Drakule”, “Utopije” i “Božanstvene komedije”.
Pred kraj smo se dotakle i one slatke debate, smije li se pisati po knjigama? Neke čuvaju stranice netaknutim, ali moj stav je beskompromisan: pišite, bilježite, crtajte, hvatajte i najnebuloznije komentare i misli na margine knjiga! Margine su svjedoci našeg rasta i povezanosti s knjigom, a knjiga je živi sagovornik.
Sve u svemu, uživala sam slušajući o različitim čitalačkim senzibilitetima i navikama, i zaista vjerujem da su ovakva udruženja blago za grad u kojem se nalaze. A za iduću čitalačku radionicu, moja je preporuka “Male žene”, da se podsjetimo topline, sestrinstva i onih malih životnih pobjeda.
Fotografija sa druženja
