Piše: Ajla Bajrović
Prostorija je bila ispunjena onim specifičnim šumom koji nastaje kada se nekoliko žena okupi oko jedne teške teme.
Madam Bovari objavljen 1857. godine kao debitantski roman Gustava Flobera, jedno je od najuticajnijih djela francuskog i svjetskog realizma, nastalo na samom raskršću između romantičarskih iluzija i hladne, nepokolebljive modernosti. Flober je u ovom romanu ispisao bezvremensku priču o Emi Bovari, ženi čiji pokušaj da pobjegne od banalne svakodnevice provincijskog braka u mitski svijet strasti i luksuza vodi u potpunu unutrašnju i materijalnu propast.
Odabir romana za čitalačku radionicu
Radionica je otvorena pitanjem izbora samog romana. Zašto baš Madam Bovari danas? Pokazalo se da odabir nije slučajan. Ovaj roman se pred savremenim čitateljkama otvara kao izuzetno bogat poligon za preispitivanje potisnutih ženskih tema: šta se desi kada žena ne usmjeri svoje želje s mogućnostima?
Floberova opsjednutost stilom
Slušajući ih, bilo je fascinantno pratiti kako su se dotakle i samog Flobera, skrećući pažnju na onu strašnu, mučeničku opsesiju koja stoji u temelju čitavog teksta. Učesnice su podsjetile na autorovu sjenku, na čovjeka koji je godinama samog sebe tamničio, pateći nad svakim zarezom i pretvarajući proces pisanja u gotovo sakralno samokažnjavanje. Govorile su o njegovoj neprekidnoj, grozničavoj potrazi za le mot juste, onom jednom, nepogrešivom riječju koja nosi i čistu istinu i savršenu melodiju.
Nepristojnost romana
Usputno se otvorilo jedno interesantno pitanje za razmišljanje, s obzirom na tematiku romana – preljuba: dok zapadna književna tradicija s lahkoćom uvija najveće tabue u formu salonske elegancije, praveći od preljube ili strasti sterilnu, intelektualnu dramu na bezbjednoj distanci, na Istoku je odnos prema jeziku i tijelu sasvim drugačiji. Istočnjački narativ češće nosi sirovu i katkada „nepristojnu“ tjelesnost čak i tamo gdje govori o najčistijoj ljubavi ili običnoj svakodnevici.
Ovaj roman, iako zabranjivan zbog svoje tematike, dakle zapravo i ne sadrži proste momente!
Diskusija na radionici ubrzo se razvijala kroz seriju pitanja koja su učesnice same postavljale i raščlanjivale:
Šta je Emma zapravo željela, da li je željela previše, ili prosto nije znala šta želi?
Učesnice su primijetile da njen udes ne leži u veličini njenih želja, već u njihovoj potpunoj neodređenosti. Ema ne želi konkretne stvari niti ljude; ona čezne za osjećanjem uzvišenosti i dekoracijom života kakvu je vidjela na slikama i o kakvoj je čitala u knjigama. Željela je da stvarnost stalno bude na vrhuncu ekstaze, bez banalnih međuprostora i svakodnevice, zbog čega je svaki ostvareni cilj za nju u startu gubio sjaj.
Da li su knjige krive za njeno nezadovoljstvo, ili su samo hranile ono što je već živjelo u njoj?
Književnost u Eminom slučaju nije bila uzrok, već okidač i gorivo za već postojeću prazninu. Knjige joj nisu usadile klicu nemira, ali su joj dale pogrešan jezik i iskrivljena mjerila vrijednosti. Umjesto da joj posluže za produhovljenost, romani su postali obrazac prema kojem je nasilno pokušavala ukalupiti svoju stvarnost. Emin najveći udes i jeste u tome što je odbijala postojati izvan teksta, nije voljela čovjeka spram sebe, već ideju o ljubavi koju je podcrtala na stranicama.
Kako je odrastanje u samostanu oblikovalo njenu ličnost?
Samostan je za Emu bio kavez, gdje se javila njena estetska glad. Iz samostana je izašla s uvjerenjem da je svijet dužan ponuditi joj scenografiju jednako uzvišenu kao ona iza samostanskih zidina.
Razlika između Ane Karenjine i Eme Bovari
Nismo mogle zaobići poređenje s Tolstojevim remek-djelom. Ana pati zbog stvarnog moralnog i društvenog loma, svjesna cijene koju plaća, dok Ema pati zbog estetske dosade i ne voli svoje ljubavnike radi njih samih, već radi uloge preljubnice koju u toj aferi igra ona.
Suprotstavljanje materijalizma i idealizma
Učesnice su uočile paradoksalan spoj: iako sebe doživljava kao čistu idealistkinju koja čezne za uzvišenom ljubavlju i poezijom, Ema svoje „idealističke“ snove neprekidno pokušava kupiti materijalnim stvarima. Ona nesvjesno spušta duh na nivo materije, vjerujući da će kupovinom skupocjenih predmeta promijeniti kvalitet svoje duše.
Problem naslova i tragični Čarls
Posebno nam je bila zanimljiva činjenica da se roman ne zove Ema, već Gospođa Bovari. Nazvati knjigu njenom bračnom titulom znači označiti je onim od čega je čitavog života pokušavala pobjeći: društvenom ulogom i muževljevim prezimenom. Time je Flober svodi na ono što je u očima društva jedino i bila, naglašavajući da je tek jedna u nizu žena koje nose to banalno prezime. S druge strane, u sjeni te titule ostaje Čarls Bovari , možda najtragičniji lik, slomljen čovjek čija je jedina krivica bila ta što je volio bezrezervno, iako je ta ljubav bila slijepa, pasivna i bez stvarne želje da se Emina duša suštinski spozna.
Ko je na kraju kriv?
Krivica je na radionici podijeljena na više slojeva: od patrijarhalnog društva 19. vijeka koje ženi nije nudilo nikakav smislen rad osim uloge supruge, preko otuđenog odgoja, pa sve do samog Čarlsa. Međutim, učesnice su se složile da krajnja odgovornost ostaje na samoj Emi, u njenom odbijanju da odraste i preuzme odgovornost za sopstvene izbore.
Lično meni, bilo je fascinantno posmatrati kako muškarci u književnosti prilaze ženskim temama. U muškoj narativnoj tradiciji 19. i ranog 20. vijeka žena nerijetko završava u jednoj od dvije krajnosti: ili je svedena na jednodimenzionalni, bezlični sporedni lik majke ili supruge, ili je postavljena u sam centar kao najveća nemoralna grešnica, gdje autor nastupa s pozicije moralne superiornosti, raščlanjuje je i na kraju osuđuje. Flober to radi sa svojom Emom, Tolstoj s Anom Karenjinom, Čehov u Dami s psetancetom, ili Thomas Hardi u Tess od d’Urbervillea. To je razlog zašto mi je čitanje ovog romana zapravo bilo jedno mučno iskustvo. O ženskim temama uvijek bih radije čitala od ženskih spisateljica, kojih kroz historiju ima nevjerovatno mnogo, uprkos nastojanjima da se potisnu na margine, ili od autora čiji ego, samoljublje i elitizam ne isijavaju iz svake rečenice.
Ovo je otvorilo brojna pitanja, o kojima nismo stigle porazgovarati, ali koja ostavljam dragim čitaocima;
Da li su muški književnici zaista „dokazano najbolji“ u historiji, ili su vjekovima bili jedini kojima je bilo dozvoljeno da pišu, budu objavljivani i slavljeni bez prepreka? Koliko je remek-djela ostalo nenapisano ili nepročitano samo zato što su autorke morale skrivati svoj identitet iza muških pseudonima da bi uopšte bile uzete za ozbiljno?
Da li je Madam Bovari duboko, empatično razumijevanje ženske tjeskobe, ili tek još jedan pokušaj muškog pera da obuzda, definira i na kraju kazni žensku neprilagođenost?
