Piše: Ajla Bajrović
U okviru Mjeseca knjige, Tutin je bio epicentar pisane riječi, susreta i trajnih književnih spona. Domaćin ovogodišnjeg regionalnog okupljanja sandžačkih čitalačkih klubova bio je tutinski Čitalački klub Merjem, koji već šest godina postojanja i mjesečnog posvećenog čitanja jedne knjige okuplja posvećenike književnosti.
Na ovom inspirativnom skupu, Tutinke su ugostile drage goste iz regiona: novopazarski Klub čitateljki, koji uspješno djeluje petnaest mjeseci, i rožajski klub Fabula, s dvogodišnjom tradicijom.
Centralno težište našeg razgovora bila je izuzetno teška, višeslojna i beskompromisna knjiga Kvartida autora Šabana Šarenkapića.



O knjizi: Šta je zapravo „Kvartida“?
Šarenkapićeva Kvartida ne trpi površno čitanje niti se prepušta usputnom listanju. To je izuzetno jezgrovito, stilski gusto i potresno štivo u kojem su riječi tijesne, a ljudske se sudbine i smrti nižu neumitnom progresijom. Iako obimom skromna, ova knjiga se čita danima; svaka rečenica nosi specifičnu težinu koju čitalac mora unutrašnje da “odtuguje”. Roman obiluje autentičnim sandžačkim izrazima, među kojima je posebno spomenut „ni za iljač“. Način na koji autor maestralno uvodi likove, a potom ih bez ikakvog suvišnog zadržavanja gasi već u narednoj sceni, ostavlja bez daha, primoravajući nas same da svaku tragediju proživimo do kraja. To je tekst koji vas tokom čitanja doslovno guši, ali upravo u tom naporu leži dokaz piščeve genijalnosti.
Budući da sam bila jedna od najmlađih učesnica, u prostoriju sam ušla pomalo stidljivo. Kada sam se predstavila, većina prisutnih me nije poznavala, sve dok nisam izgovorila prepoznatljivu formulu: „U potpisu Ajla!“ U tom trenutku, lica su se ozarila i sve su me prepoznale.
Sjela sam za sto i, dok je uvodna riječ tekla, izrađivala dam obilježivače za svaku učesnicu, želeći da im ostane trajna uspomena na ovaj susret. Ubrzo potom, zvanično je otvorena diskusija.

Skup je otvoren predstavljanjem učesnica i njihovog doprinosa radu klubova. Fahreta Balić, koordinatorica tutinskog kluba, predstavila je domaći tim, nakon čega su uslijedila nadahnuta izlaganja Amine Šehović Kamberović u ime novopazarskog kluba, te Amine Kurbardović ispred rožajske Fabule. Kroz izlaganja smo se osvrnule na suštinsku važnost postojanja ovakvih kulturoloških mikrosredina i susreta, prepoznajući ih kao nasušnu potrebu jednog naroda.
Koliko je Ida oko nas?
Na samom početku diskusije lansirano je provokativno pitanje: Ko je to odabrao baš ovu knjigu?! (tebe čitaoče, odgovor čeka na samom kraju). Razlog za ovakvo pitanje bilo je to što je Kvartida u svima nama probudila snažne emocije, sjetu, samilost, ali i ljutnju!
Ubrzo se razvila izuzetno, dinamična, gotovo usijana debata. Sučeljeni su različiti, često i dijametralno suprotni stavovi, ali upravo u toj polifoniji mišljenja ležala je najveća vrijednost: u umijeću da se jedni druge istinski čujemo, i da čujemo različita mišljenja.
Postavile smo suštinska, bolna pitanja:
Koliko zapravo ima Ida oko nas i na koji način da im pružimo ruku?
Zašto je društvo sklono da odbaci određene pojedince i koji su dublji uzroci takve moralne erozije?
Kuda vode naši prešutni kompromisi i kolektivan muk?
Govorile smo o Idama i Afanima koje svako od nas prepoznaje u sopstvenom okruženju. Demografski profil učesnica bio je raznolik, od majki sa šestoro djece, preko majke koja je na skup došla s novorođenom bebom, pa sve do spoja has-pazarki, pešterskih gorštakinja, rožajskih mudrica i tutinskih odiva. U tom kontekstu nametnulo se i pitanje: iako autor nikada eksplicitno ne lokalizuje radnju u šeher-Pazar, koliko je zapravo naša romantizovana predstava o Sandžaku u raskoraku sa surovom realnošću? Posebno bolan dio razgovora ticao se sjećanja na Štrpce i one mučne scene iz romana, u kojoj se bez zadržavanja progovara o genocidu nad Bošnjacima.
Pitanje koje je na kraju postavljeno da o njemu svaka od nas razmisli do nekog narednog druženja je: Kako govoriti o ovakvim kontraverznim temama izolovanih slučajeva, a da se time ne etiketira cijeli jedan narod kojem taj slučaj pripada? Šta je istinsko rješenje?
Odabir knjige
Ako ste se zapitali ko stoji iza prijedloga ove knjige, bila sam to upravo ja!
Kvartida je na mene ostavila nevjerovatno snažan utisak kada sam je prvi put pročitala 2020. godine i od tada me nije napustila. Nakon što sam okrenula posljednju stranicu, morala sam da napravim jednomjesečnu pauzu u čitanju; bila mi je neophodna distanca da saberem krhotine u sebi.
Iako sam tokom većeg dijela susreta sjedila tiho, u svojstvu pažljivog posmatrača, na kraju sam morala da uzmem riječ i odbranim svoj izbor, zbog moralno i estetski kontroverznih momenata.
Kada biram šta čitam, ne biram isključivo djela s kojima se idejno podudaram. Biram knjige koje me intelektualno i etički izazivaju, koje stoje u opoziciji mojim načelima, koje su teške. Čini mi se da je samo ona knjiga koja te istinski oznoji, ujedno i ona koja ti je donijela katarzu i korist.
Moramo posjedovati intelektualnu i građansku hrabrost da, pored našminkanih i nostalgičnih sandžačkih priča, direktno pogledamo u oči one izolovane, traumatične slučajeve koji predstavljaju istinsku rak-ranu našeg kolektiva. Društvo koje nema hrabrosti za to, osuđeno je na stagnaciju. Zato smatram da je naša moralna obaveza da čitamo ovakva djela i ovakve autore, pogotovo kada su domaći autori u pitanju. Genijalnost Šarenkapića isijavala je iz svake pomno odabrane riječi, a nakon što sam sklopila korice ove knjige, osjetila sam obavezu da je pročitaju svi u mom bližem okruženju. Pa i pored ove čitalačke radionice, moj primjerak knjige već godinama kruži među mojim prijateljima. S druge strane, književnost koja ugađa publici i proizvodi mlake, patetične tekstove skrojene po mjeri širokih masa nema nikakvu svrhu.
Ako težimo tome da čitamo samo o romantizovanom društvu, hajde da to društvo suštinski i postanemo: da zagrlimo tu Idu, vjerujemo Afanu i skuhamo mu onaj čežnjivi ručak…
Često naglašavamo da je porodica osnovna ćelija društva, ali nakon ove knjige čini mi se da je to zapravo mahala. Ona iskonska mahala u kojoj komšija štiti komšiju, čuvajući tuđe dijete kao svoje, gdje generacije rastu ruku pod ruku kroz život. Kada takva mahala umre, kao epilog dobijamo kvartidu, tugu, sjetu i gorčinu, upravo sve ono što se sablasno osjećalo tokom čitanja ovog romana.


