Odlomak iz knjige „Ibn Batuta, islamski putopisac“, Sulejman Fajjad
S arapskog prevela: Ajla Bajrović
U jednoj uskoj ulici grada Tangera u Maroku živio je mladić iz plemena Luvata, po imenu Muhammed ibn Abdullah ibn Muhammed ibn Ibrahim. Bio je poznat pod nadimkom Ibn Batuta i tek je navršio dvadeset i dvije godine.
Poticao je iz imućne porodice sudija i pravnika iz Maroka i Andaluzije. Napamet je naučio Časni Kur’an i stekao temeljno znanje iz vjerskih nauka, dok je arapski jezik izučavao pod očevim okriljem.
Njegova porodica se nadala da će postati ugledan pravnik i sudija. Međutim, mladi Ibn Batuta bio je sklon čitanju putopisnih i geografskih djela arapskih muslimanskih putopisaca i učenjaka. Rado je slušao vijesti o dalekim zemljama, narodima i državama, o čudima svijeta, o putovanjima hodočasnika i trgovaca, o sufijama koji su lutali prostranstvima Istoka i Zapada. Susretao je pustolove koji su pristizali u luke Tangera, Asile, Safija i Fesa. Mnogi od njih bili su i prijatelji njegovog oca Abdullaha.
Često bi uzimao svoje knjige i odlazio na morsku obalu. Čitao je o zemljama koje nikada nije vidio, o začaranim otocima prepunim čuda i znamenja. Zbog toga mu se činilo da je ta obala, u njegovoj vlastitoj zemlji, zapravo njegova tamnica.
Zagledan u daleki horizont, širom otvorenih očiju, polahko bi koračao prema dolinama, planinama i pustinjama koje su se budile u zoru, sve dok se s večeri ne bi vraćao kući.
„Obećaj mi, sine“
U osmom stoljeću po Hidžri, odnosno četrnaestom stoljeću nove ere, u Tangeru je bila živa luka u koju su pristizali brodovi iz Andaluzije, sa sredozemnih otoka, Atlantskog okeana i zapadnih obala Afrike. Bili su natovareni robom i ljudima različitih naroda i rasa, Evropljanima, Arapima, Berberima i crncima. Odatle su dalje plovili, šireći svoja bijela jedra, dok je tu, među njima, bio dječak koji je sanjao o putovanju.
Jedne noći, pod punim Mjesecom, dok su sjedili na krovu kuće, njegov otac Abdullah govorio mu je o davnim vremenima Tangera. Mladi Ibn Batuta tada iskoristi priliku i zatraži dozvolu da krene na hadž.
Abdullah je na trenutak zašutio.
Znao je da njegov sin iskreno želi obaviti hadž, ali i da ga privlače putovanja, jer glava mu je bila ispunjena snovima putnika i pričama o Sinbadu iz „Hiljadu i jedne noći“. Zato mu reče:
„Neću ti, sine moj, zabraniti da obaviš hadž i putuješ. Možda me zatekneš živog kada se vratiš. Zato mi obećaj, sine, da ćeš mi pisati gdje god budeš išao.“
Dirnut tim riječima, Ibn Batuta zaplaka, poljubi očevu ruku i reče:
„Obećavam ti, oče.“
Otac mu potom doda:
„Koliko god novca ponio sa sobom, uvijek će ti biti malo na putu. Da si postao sudija, gdje god bi došao bio bi gost drugih sudija. Ali još nisi stekao ni dovoljno znanja ni imetka. Zato je najbolje da boraviš u skloništima pobožnih i u kućama putnika namjernika, a njih ima mnogo u muslimanskim zemljama. Tamo ćeš uvijek naći hranu, prenoćište i ponešto novca.“
