S arapskog prevela: Ajla Bajrović
Pod džahilijetskim periodom podrazumijeva se razdoblje od sto pedeset godina prije pojave islama na Arapskom poluotoku. Istraživači se u proučavanju književnosti zadržavaju upravo na ovoj vremenskoj epohi u kojoj su se u arapskom jeziku, još od njegovih početaka, iskristalizirale sve njegove osobine i iz koje nam potječe cjelokupna predislamska poezija. Upravo zbog toga granicu predislamskog razdoblja postavljamo na sto pedeset godina prije islama; sve ono što se nalazi prije toga naziva se prvom džahilijom i izlazi iz okvira ove epohe iz koje je potiče predislamski jezik i poezija.
Sama riječ „džahilijet“, kojom se ovo razdoblje imenuje, nije izvedena iz riječi “džehl” u značenju “neznanja” kao suprotnost “znanju“, već iz značenja “lakomislenosti, obijesti, srdžbe i gluposti“. Taj su naziv muslimani upotrijebili kako bi naglasili svu pokvarenost, zlo i ratove koji su vladali među Arapima uoči pojave islama. S druge strane, Arapskim poluotokom u najvećoj mjeri dominira oštra pustinjska klima u kojoj caruje suša. Pustinja je utisnula snažan pečat na mentalitet i moral Arapa, pa su se oni još od drevnih vremena odlikovali viteštvom, plemenitošću, vjernošću, spremnošću da pomognu nevoljnicima, ljubavlju prema slobodi i ponosom koji ne trpi poniženje. Upravo su te osobine predstavljale plodno tlo i temeljne motive koji su arapsku književnost opskrbili većinom njenih ideja i umjetničkih značenja.
Društveni život Arapa
Stanovništvo Arapskog poluotoka u predislamsko je doba bilo podijeljeno u dvije osnovne skupine: na stanovnike pustinje (beduine) i stanovnike gradova.
Beduini su činili većinu stanovništva poluotoka. Živjeli su nomadskim načinom života, neprestano se seleći u potrazi za vodom i pašom. Međuplemenski odnosi uglavnom su bili obilježeni neprijateljstvom, čestim ratovima i pljačkaškim pohodima, pri čemu su duboko korijenje imale navike osvete, posebno krvne osvete. Ipak, u takvim su se surovim uvjetima , usljed čestih gladovanja i stalnih prepada, izrodile izuzetne vrline poput darežljivosti, nesebične hrabrosti i snažne plemenske solidarnosti, pa je hvalisanje u poeziji bilo izuzetno česta pojava.
S druge strane, stanovnici gradova su vodili sjedilački život, baveći se trgovinom te u manjoj mjeri poljoprivredom i zanatstvom. Među ovim se urbanim središtima posebno ističu gradovi Hidžaza; Meka, Jesrib i Taif. Zahvaljujući izuzetno povoljnom geostrateškom položaju na raskršću trgovačkih puteva između Šama i Jemena, Kurejšijama je pripalo vodeće trgovačko mjesto, baš kao što su im, zbog brige i nadzora nad Kabom, pripali i vjerski primat i ugled. Sezona hodočašća ujedno je bila i prilika za okupljanje na velikim sajmovima poput Ukaza, Zil-Medžnetu i Zil-Medžazu. Na tim su se mjestima recitirale pjesme i držali govori, što je značajno doprinijelo prevlasti kurejšijskog narječja nad svim drugim plemenskim dijalektima i pripremilo ga da u trenucima pojave islama postane jezikom objave Časnog Kur’ana.
Moral Arapa
Predislamski su Arapi posjedovali plemenite moralne osobine koje je islam naknadno potvrdio i odobrio, ali su gajili i brojne pokuđene navike koje su naišle na oštru osudu. Među njihovim svijetlim crtama isticali su se iskrenost, vjernost zadanoj riječi, hrabrost, spremnost na pomoć i darežljivost. S druge strane, u njihove su mračne i neprihvatljive običaje spadali ratni pohodi i pljačke, slijepa plemenska pristrasnost, živo zakopavanje novorođenih kćeri (čedomorstvo), kao i poroci poput kocke i opijanja vinom.
Vjerski život Arapa
Većina predislamskih Arapa bili su mnogobošci koji su obožavali kumire, dok su pojedina plemena obožavala Sunce i Mjesec. Tek je manji dio stanovništva ispovijedao judaizam ili kršćanstvo, dok su pojedinci, vodeći se vlastitim razmišljanjem i unutarnjim traženjem, tragali za istinskim Bogom. Kako se bližio kraj predislamskog razdoblja, sve su se više osjećali nagovještaji i spremnost za prihvaćanje ideje monoteizma, osobito unutar kruga ljudi koji su se nazivali hanifijama (monoteistima). Oni su sumnjičavo preispitivali postojeću pagansku tradiciju i tražili vjeru koja će im donijeti unutarnji smiraj i ispravan put. Pripadnici ovog pokreta nisu bili vezani samo za Meku, već su bili rasprostranjeni diljem različitih plemena. Među njima se ističu ličnosti poput Kusa ibn Saide al-Abadija, Abu Zara al-Gifarija i Umejje ibn Abi Salta. U istu se skupinu mogu ubrojiti i oni pojedinci koji su sebi još u doba džahilijeta sebi zabranjivali konzumaciju vina, opijanje i gatanje pomoću strelica, poput Abdulmutaliba ibn Hašima, Kajsa ibn Asima at-Tamimija i Hanzale ar-Rahiba.
Sve nam to jasno svjedoči da preispitivanja i traženja ovih ljudi nisu bila ništa drugo do duboka sumnja u temelje vlastitog vjerskog poretka. Ti su potresi jasno pokazivali da se predislamski paganizam nalazio na samom rubu svog urušavanja, pa su se, čim su zasjala svjetla islama, Arapi masovno odazvali i prigrlili ga.
