S arapskog prevela: Ajla Bajrović
Prenosi se da je vođa pravovjernih, Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, bio u posjeti gradu Homsu. Tražio je od mještana da napišu imena siromaha, kako bi im dao njihov udio iz riznice muslimana. Kada su mu pokazali imena, začudio se jer je među imenima siromaha vidio ime upravnika Homsa, poznatog ashaba, Seida ibn Amira El-Džumehija.
Upitao je mještane: „Kako to da vam je namjesnik siromah?“, a oni su mu odgovorili: „On cijeli svoj imetak udjeljuje siromasima, i govori: Šta da radim onog dana kada budem pitan za vas pred Uzvišenim Allahom?“ Omer ih upita: „Ima li nešto da mu prigovarate?“
„Da, tri stvari“, rekoše: „kasno izlazi ujutru, noću ga ne viđamo i jednom sedmično ga nigdje nema!“
Omer ibn Hattab pozva Seida ibn Amira i upita ga zašto je to tako, a on reče: „Što se tiče toga da kasno izlazim iz kuće, izađem tek kada završim sve obaveze prema svojoj porodici. Nemam slugu, a žena mi je bolesna i samo se ja brinem o njoj. A što se noći tiče, ona je za mog Gospodara, a što se tiče tog jednog dana u nedjelji, tada perem svoju odjeću, a s obzirom na to da nemam druge, čekam da se osuši, pa se vraćam uveče.“
Tada vođa pravovjernih, Omer ibn Hattab, zaplaka i reče: „Hvala Allahu koji je učinio da ima ovakvih ljudi među namjesnicima!”
Takvi su bili Poslanikovi ashabi, Allah bio zadovoljan njima, ljudi koji su dunjaluk imali u rukama, ali ga nisu nosili i u srcima. Ljudima su pravedno presuđivali i doprinosili napretku muslimana. U njihovu očima, upravljanje je bilo samo težak teret. Kako se širila njihova vlast, tako je rasla njihova skromnost, uzdržanost od dunjaluka i bogobojaznost – a gdje smo mi danas?



