Pripremila: Fahreta Balić, koordinatorica čitalačkog kluba Merjem u Tutinu
U jednoj tutinskoj avliji, u maloj dvorišnoj biblioteci, među policama ispunjenim knjigama, bilješkama i tragovima na brojnim pročitanim stranicama, nalazi se razlog zbog kojeg obilazak gradskih biblioteka započinjemo od nje – Ajla.
Ajla Bajrović je studentica arapskog jezika i književnosti i autorica stranice upotpisuajla.com. S Ajlom sam razgovarala o njenom knjiškom putovanju – o tome kako je nastala njena biblioteka, šta za nju znači živjeti među više od šest stotina knjiga i zašto je važno ostavljati trag među njihovim stranicama.
Kao koordinatorici Čitalačkog kluba Udruženja žena „Merjem“ u Tutinu, posebnu pažnju privukla mi je tvoja posvećenost čitanju, koju smo imale priliku uočiti tokom druženja i razgovora o knjigama. Kao arhitekticu, posebno me je zaintrigirala činjenica da si od svog oca dobila biblioteku u kućnoj avliji, kao zaseban objekat s radnim stolom. Stoga me zanima: Kako je nastala tvoja biblioteka? Zašto si poželjela da biblioteka bude smještena u zasebnom objektu? Sjećaš li se prve knjige od koje je sve počelo?
Prvi susret s knjigom dogodio se mnogo prije škole. I dok o Kur’anu nisam znala ništa više osim da je to Knjiga Uzvišenog Gospodara i da se čita svake noći pred spavanje, obuzeli bi me nekakvi uzvišeni osjećaji, kojima nisam znala ime, svaki put kada bih ugledala tu knjigu pozlaćenih slova na vrhu police. Pored mushafa, bilo je tu nekoliko knjiga o osnovama vjere, i kada bih zatekla nekog u kući kako čita, zavoljela bih ga još jače, iz meni tada nepoznatog razloga. Knjiga me je oduvijek vukla nekim svojim nevidljivim nitima, pa sam i mnogo ranije, uz maminu pomoć, naučila da čitam i pišem.
Bratu i sestri sam stalno uzimala čitanke, sjekla ilustracije i pravila male predstave za stihove i drame na koje sam nailazila. S obzirom na to da sam najmlađe dijete, nikada se nisu ljutili, mada su priznali da sam im bila beskrajno dosadna sa svojim stalnim zahtjevima da se igraju sa mnom i čitaju mi. Kada se osvrnem na te dane, shvatam da je sve što danas živim, potpuno očekivano moj život (ili sam oduvijek bila odrasli čovjek ili mi djetinjstvo i dalje traje).
Kada sam krenula u školu, sestra je konačno odahnula i upisala me u školsku biblioteku pod brojem osam, a prva knjiga koju mi je donijela bila je Palčica — mala tamnoplava knjižica sa simpatičnom ilustracijom malene vile na sredini. Što je Palčici bio cvijet iz kojeg se rodila, i ja sam se rodila iz knjige i tu nastavila da živim, a vjerujem da nije slučajnost to što je upravo Palčica bila prvi lik s kojim sam se susrela. Njen neukrotivi duh, putovanja kroz tuđe svjetove i let ka slobodi postali su temelji ličnosti te male djevojčice koja je čitala.
Što se same biblioteke tiče, od tog prvog susreta s knjigom do kućice posvećene njoj, prošle su godine u kojima se kalio moj čitalački senzibilitet. Istraživala sam brojne vještine i granice dječije radoznalosti i kreativnosti, što je dovelo do gomile interesovanja kojima je bio potreban zaseban prostor, a koji sam neprestano spominjala svom babu. Kada sam bila druga godina fakulteta, ponovo sam pokrenula tu temu — i to vrlo mudro, tačno pred polazak u Zenicu, dok me je ispraćao na autobusku stanicu. Po završetku ispitnog roka, u našem dvorištu me je čekala malena kućica spremna da u nju unesem cijeli svoj univerzum. Babo je oduvijek s osmjehom gledao kako police u mojoj sobi prelivaju knjige, pa je tako novac koji bi mi dao za novu haljinu redovno završavao u obliku nekog ruskog romana.
U pitanju je zaista skromna kućica (2x2m²) u koju su stale police, sto i stolica, ćilim, jastuci, tabla za pisanje i nešto više od šest stotina knjiga. Dani uređenja bili su ispunjeni zahvalnošću, koja me je probudila da shvatim da je to moj amanet i dunjalučka misija. Zanimljivo je da sam istog onog dana kada sam sve završila i unijela knjige, odmah pozvala prijateljicu s kojom sam imala dogovor o pokretanju web stranice na razgovor, a kakva je blagodat što danas o tome pišem upravo na njoj, hvala Darovitom!
Danas, pored knjiga iz različitih oblasti beletristike, filozofije, historije, religije… u biblioteci se nalaze i primjerci mnogih naučnih radova koje smatram izuzetno korisnim, edukativnih časopisa, stripova, tradicionalni material za islamsku kaligrafiju, od ahad papira, ebru traka, vitkih kalema, makte i murekeba, do nekoliko objektiva za fotoaparat kojim bilježim ljepote koje je dao Uzvišeni.
Na kraju krajeva, razlog nastanka te malene kutubhane je i u tome što se niko u široj porodici nije bavio ničim sličnim, pa sam često izgledala kao uljez. Baš zato sam osjećala odgovornost da budem početna tačka porodične kutubhane koja će, uz Allahovu pomoć, trajati generacijama i mojoj sredini približiti koncept posvete znanju u svakom aspektu života.
Vjerujem da čitanje nove knjige i čitanje tvoje knjige nije isto, s obzirom na to da tvoje knjige obiluju oznakama, bilješkama, obilježivačima, pa čak i osušenim cvijećem. Šta bi voljela da tvoje knjige jednog dana znače nekome ko ih bude čitao nakon tebe?
Taj moj običaj da ostavljam tragove u knjigama češće nailazi na osudu i čuđenje nego li na oduševljenje, ali za mene je to način istinskog sraštanja s tekstom i poziv svima koji će tu knjigu nekada posuditi da nastave taj dijalog kad mene ne bude.
Mislim da to potiče iz drevne ljudske potrebe onih drevnih predaka da Zemljom ostave obilježja, nišane i spomenike kao dokaz postojanja.
A što se tih marginskih spomenika tiče, nisam izbirljiva: nekada je to književna kritika poznatog kritičara, crtež, uspomena na momenat čitanja, karta sa stanice na kojoj sam putovala ili neki potpuno nebulozan, kratki komentar! Prijatelji mi često govore da čitajući moje knjige s uzbuđenjem čekaju te moje upise jer im to iskustvo čitanja čini mnogo zabavnijim. Pored toga što sama to radim, uvijek zamolim prijatelje da i oni učine isto kada im knjiga ide u ruke. Najsretnija sam kad mi se vrate išarane tuđim mislima, bogatije za još jedan život proživljen između korica.
Kada zamislim nekoga iz neke buduće generacije kako jagodicama prstiju dodiruje margine koje su obilježavali preci čija im imena možda ništa ne znače, podilazi me jeza od milošte. (Oh, kad bih nekako mogla biti tu da tome svjedočim!)
Kao članicu našeg čitalačkog kluba upitala bih te: Šta jedan čitalački klub može ponuditi pojedincu, a što mu samotno čitanje ne može pružiti?
Iako sam prilično svjesna svog identiteta, ipak patim od one neuroze modernog čovjeka, osjećaja raskoraka sa svijetom, nepripadanja društvu u kojem se nalazim. Čitalački klub je jedno od rijetkih mjesta gdje taj osjećaj utihne i gdje se vraćam vjeri u ljudsku povezanost. Da ta druženja ne nude ništa drugo osim razbijanja iluzije da smo u svojim idealima sami (a nude mnogo više), i to bi bilo sasvim dovoljno.
Šta bi voljela da ljudi iz našeg grada, a i generalno, više čitaju? Kada bi imala zadatak da napraviš malu biblioteku za nekoga ko tek počinje da čita, kojih bi se nekoliko knjiga u njoj moralo naći?
Voljela bih da ljudi budu širih vidika i da hrabro zadiru u različite oblasti, autore i svjetonazore. Čitanje vjerske literature ne isključuje beletristiku, niti fanatična zadrtost smije postojati u vjerskim krugovima, naprotiv. Istinski vjernici koji su dokučili tajnu znanja uvijek su bili svestrani i upućeni u naizgled nespojive svjetove.
Posebno bi našim dobrim Bošnjanima, ova skromna bibliotekarka na početku svog puta, skrenula pažnju da se identitet brani znanjem, i da teme za istraživanje moraju biti te korijenske crte, od vjere do porijekla.
Nekoga ko tek počinje da čita posavjetovala bih da ne odustaje i da traga za knjigama koje su pisane u ‘njegovoj mjerici’. To je fascinantno putovanje u kojem je nagrada pronalazak sopstvenog glasa. Zato početnicima ne nudim gotove spiskove naslova, već ih ohrabrujem da sami istražuju. Naslovi koje ipak izdvajam jesu temeljni stubovi za koje smatram da ih svaka bošnjačka kuća mora imati, a potrudit ću se da spisak bude što kraći:
Drevna Bosna — Muamer Zukorlić
Historija Sandžaka — grupa autora
Islamski identitet Evrope — Ferid Muhić
Bošnjačka identifikacija — Sanina Musa
Sira (životopis Posljednjeg Poslanika) — Safvet Halilović
Tefsir — Safvet Halilović
Vrtovi pobožnjaka — En-Nevevi
Zeleno busenje — Edhem Mulabdić
Za kraj, jedno nešto drugačije pitanje: Kada bi tvoja biblioteka mogla ispričati priču o tebi, šta misliš da bi rekla?
Najveći broj naslova na mojim policama zauzimaju djela iz oblasti tefsira, što svjedoči moju duboku fascinaciju Objavom, i s duhovnog, i s jezičkog, i sa svakog drugog aspekta. Ivan Karamazov, Varvara Aleksijevna i Katarina Ivanovna odali bi moju privrženost Dostojevskom s police koja je posvećena samo njemu (jer sam hvala dragom Bogu sakupila sve njegove knjige). S druge strane, Gospođa Dalovej, Džo Marč, Elizabet Benet i Džejn Ejr iscrtale bi onu liniju ženstvenosti koju mi je stalo da brižno njegujem, dok redovi Malufa, Alija i Ibn Hazma stoje kao spomenik najvećim ranama i ove Zemlje i njihove čitateljke.
Ali, ako bi trebalo svesti na suštinu, ova mala baštenska kutubhana posvjedočila bi sva ona uporišta stečena u mnogo prostranijim riznicama znanja. Posvjedočila bi postojanje jedne žene, muslimanke pod hidžabom, Bošnjakinje, Sandžaklije, učenice, kćerke, sestre, tetke, prijateljice i komšinice. Ime je tu najmanje važno; ako ostane trag da su oni koji stoje iza istih vrijednosti postojali, ultimativni cilj je ispunjen. Hvala Milostivom!
Brzo će mene nestati i umjesto crvenih tkanina, bijela će me zaviti
Umjesto stotine knjiga, samo jedna će, dovim, s desne strane doći.
Brzo će moji današnji tragovi s margina knjiga postati izblijedeli i
Brzo će nečije druge jagodice te stranice dodirivati.
Ne preostaje mi ništa drugo do na dunjaluku biti mimar mostova između posvađanih
i vakif kutubhana onih poletnih,
Od prvog susreta s knjigom, još prije polaska u školu, pa do danas, knjiga je za Ajlu bila mnogo više od onoga što se pročita i odloži na policu. U njih upisuje bilješke, crteže, uspomene i tragove susreta s drugim čitaocima, vjerujući da knjiga tako može nastaviti živjeti i onda kada njen prvi čitalac više nije tu. Njena mala kutubhana zato nije samo prostor ispunjen knjigama, već svojevrsni zapis jednog čitalačkog života, njegovih interesovanja, pitanja i traganja za znanjem.
U njenoj priči knjige su, dakle, istovremeno sjećanje, učitelj i amanet.
Srdačno zahvaljujem Ajli na gostoprimstvu i inspirativnom razgovoru. Radujem se susretu s novom kućnom bibliotekom u našem gradu.
