Muslimani u dalekom Sibiru
Autor: Ali Abu Issam
S arapskog prevela: Ajla Bajrović
U sjenama sjećanja
Zamisli, Allah te čuvao, beskrajne ravnice koje se prostiru pod bistrim, azurnim nebom i guste šume koje grle horizont, i oštri mraz koji potom dođe i iskušava čovjekovu snagu volje.
Ovdje u srcu Sibira živi muslimanski narod za kojeg mnogi ne znaju. Narod koji je bio kušan zbog svoje vjere, ali je istrajao. Suočen s pogibelju, odlučno je rekao Ne!. Kušnje su ga satirale, a on je postao jači. Glačani su vatrama, pa je njihova prava priroda postala jasna.
Oni su Tatari Sibira, nepokolebljivi narod, koji je prošao svoje jedinstveno historijsko putovanje čuvajući svoj identitet, uprkos nasilnim raseljavanjima.
U Sibiru
Hladni je zrak šibao moje lice poput bičeva, a snijeg je suho škripao pod mojim nogama, dok je put nestajao iza nas u beskrajnoj magli. Moj prijatelj nije ugasio motor svog auta i kada je primijetio moje divljenje, jednostavno je rekao: Ovdje je sve drugačije… ako sada ugasim motor, sve će se smrznuti i neće proraditi do proljeća… Ovo je Sibir!
Sa Tatarima
Moje interesovanje za njih počelo je još 1980-ih, kada sam naišao na knjige koje ih usputno spominju, pa sam mislio da su oni samo nastavak Tatara Kazana ili basena Volge, o kojima sam ranije napisao neke od svojih memoara. Na tome sam ostao, sve dok se 1922. godine nisam sreo sa jednim od njihovih najboljih sinova, uvaženim šejhom Nafi’Allah, muftijom Sibira i azijskog dijela Rusije. Ovaj susret označavao je prekretnicu!
Sreo sam ga u Ufi, glavnom gradu Republike Baškortostana. Tada je šejh bio zamjenik predsjednika centralne vjerske uprave i od njega sam mnogo čuo o tom kraju i njegovoj historiji, a šejh Nafi’Allah je bio hodajuća enciklopedija u ovoj oblasti. Igrao je značajnu ulogu u predstavljanju stanja muslimana u Sibiru i drugim krajevima.
Prvo što sam pročitao o njima bilo je u knjizi na francuskom jeziku o muslimanima Sovjetskog saveza. Knjiga je ukazala na grad Tomsk i njegove crvene i bijele džamije i na to šta im se desilo nakon što su oduzete od muslimana. Krajem osamdesetih godina, od braće iz Alžira stigle su nam knjige od šejha Muhammeda El-Gazalija. Među njima bila je knjiga Islam pred crvenim naletom, gdje je spomenut sibirski hanat i njegova postojanost, citirajući riječi koje se pripisuju Kučum-hanu, posljednjem od hanova, koji kaže: Ne prihvatam da živim kao kao zarobljenik te da umrem ponižen, niti tugujem zbog gubitka svog imetka, već ja tugujem zbog onih nesretnika koji su pali pod ropstvo.
Te riječi su bile poput varnice koja je probudila želju u meni: Ko je ovaj han i koji je to hanat koji je pružio otpor carevima na dalekom sjeveru? Nisam znao da je taj hladni daleki Sibir bio pod vlašću tatarskog hanata, niti da će ime Kučum-han ostati u sjećanju njegovog naroda stoljećima nakon njegove smrti.
Početkom devedesetih godina sreo sam dr. Saliha El-Samarraija. S žarom je govorio o učenjaku od Tatara Sibira – šejhu Abdurrašidu Ibrahimovu. Poklonio mi je dio svog prijevoda memoara ovog izuzetnog čovjeka. Šejh je bio iz grada Tara (danas u Omsku), učenik El-Afganija i putnik koji je obišao svijet braneći svoju zajednicu. Podigao je prvu džamiju i islamsku školu u Tokiju; širio je islam u Japanu i uživao ugled vladara.
Ti memoari nisu bili samo historijski, oni su bili prozor u jedan svijet koji je bio na rubu nestajanja. Šejhova ličnost me je oduševila: njegov polet koji ne poznaje umor, njegovo odricanje u službi svoje misije i njegova nepokolebljivost pred instrumentima tiranije. Bio sam zadivljen njegovim prodornim pogledom; jer je prepoznao rane naznake propasti imperije dinastije Romanovih i vidio u pobjedi Japana (1905) tračak nade za oslobođenje svoje zemlje od tiranije. To je bila ideja koja je potaknula ruske revolucionare da se pobune 1905. godine što je pripremilo put za revoluciju 1917. (kako je napisao Lenjin). Preselio se u Tokijo, ne iz pohlepe za luksuznim životom, već kako je zamislio, da izgradi islamsko-japanski savez protiv carskog režima.
Čitanje ovih stranica ostavilo je na mene neizbrisiv trag; stao sam iz poštovanja pred učenjakom rijetkog kalibra, koji je tamu očaja obasjao svjetlom koje ne prestaje, i udahnuo u pepeo godina iskru nade, ponavljajući do posljednjeg daha: Moja zajednica… moja zajednica!
Komsomol logori
Kada smo došli na studije osamdesetih godina prošlog vijeka, univerzitet je tokom ljetnjeg raspusta omogućavao onome ko želi, rad u Sibiru u kampovima Komsomola (Organizacija komunističke omladine). Imali su logore u različitim oblastima u Sibiru (bila je poznata njihova uloga u izgradnji BAM-a, strateške željezničke pruge Amur-Bajkal). To je bila rijetka prilika za studente da dobro zarade tokom raspusta.
Jedan od onih koje sam poznavao prije te avanture – dragi prijatelj iz Sudana koji je studirao novinarstvo – odlučio je da se upusti u novo iskustvo vođen radoznalošću i ljubavlju prema otkrićima. Nakon svog povratka rekao mi je ironičnim tonom: Bila je to lijepa i nezaboravna avantura…. Ali je nikada neću ponoviti, ma šta se desilo!
Razlog je bio jasan: teret svakodnevnog napornog rada koji je nametnuo na njih brigadir, te iscrpljenost koji je iznemoćio njihova tijela, a pored toga i rojevi komaraca koji su ih nemilosrdno opsjedali… a to – na kraju krajeva – i jeste Sibir!
U Sibiru – novi gradovi za strane studente
Tokom devedesetih godina, dok je Sovjetski Savez posrtao pod teretom raspada i rušili su se temelji njihovih moćnih institucija, činilo se da su se centralne vlasti odjednom suočile sa jednom zabrinjavajućom činjenicom: većina obrazovnih institucija koje su primale strane studente, nalazile su se van ruskih granica u republikama koje nisu više bile pod njenom vlašću. Sami ruski gradovi su do tog trenutka bili poput tvrđava zatvoreni za strance. Zatim su vlasti, poput nekoga ko se tek probudio iz dugog sna, požurile da otvore vrata tih gradova pridošlim studentima.
Počeli smo slušati o novim studentskim gradovima, kao što su Kazanj, Njižni Novgorod, Saratov i drugi, međutim, jedna destinacija bila je pravo iznenađenje: poslala je prvu grupu studenata u dubine Sibira, u Irkutsk, taj daleki grad koji ponosno stoji na obalama Bajkalskog jezera poput sjajnog dragulja usred tog surovog okruženja.
Grupa mladih iz Hebrona nosili su sa sobom mirise Palestine i mislili su kao što sam i ja mislio prvi put kada sam čuo vijest da je ime stiglo do njih pogrešno i da se misli na Kursk, gdje ih mogu dočekati poznata lica. Međutim, istina je bila gorka: zapravo su poslani na krajeve svijeta, kao da je njihova izdržljivost bila testirana od prvog trenutka. Sjećam se kako je brzo završila ta avantura, poput teškog sna kog raznose vjetrovi. Kasnije su premješteni u manje-hladne gradove u centralnoj Rusiji.
Ovakvi su bili počeci perioda raspada: nesigurni koraci, brzoplete odluke i sudbine su se crtale između redova haosa, poput listova koji lepršaju u oluji historije koja još nije odlučena.
Početak
Početkom devedesetih kada su oslabila ograničenja u Sovjetskom Savezu, otišao sam u Omsk, u društvu jednog prijatelja iz Kavkaza, da bi se sreli sa mladima iz Omska, kazahstanskog porijekla, a koji su osnovali kulturni centar i nastojali učiti arapski jezik i ovladati vjerskim propisima. Ovo je samo po sebi bilo važan događaj.
To je bila moja prva posjeta Sibiru. Bilo je ljeto kada dan traje dugo, a iako dan u Moskvi ljeti traje dugo, ipak u Omsku se činilo kao čitava vječnost. Nakon toga smo imali posjete u Tjumenj, gdje se nalazi glavni grad hanata koji spominje šejh El-Gazali, kao i posjete u Irkutsk i Novi Urengoj, za kojeg njeni stanovnici kažu da njihov grad nije u Sibiru, već na Dalekom Sjeveru.
Tatarska sela na santi leda
U blizini grada Tobolska, nalazi se nekoliko tatarskih sela, poznata pod nazivom Iza močvara. Ona su okružena šumama i močvarama, što ih ljeti čini nepristupačnim i putevi se otvaraju samo tokom oštre zime kada se zaledi voda i moguće je prelaziti automobilima preko leda. U tom području upoznali smo Laitmatak, najveće selo u oblasti tokom devedesetih, u kojem je bila džamija koja se uzdiže iz ruševina historije. Iza džamije i sela, kao i svake tačke u Sibiru, postoji priča i legenda koja se mora ispričati.
Laitamak, selo koje se ne saginje
Na kraju svijeta, iza borovih šuma prekrivenih mrazom u zagrljaju stepa koje se protežu do horizonta, spava malo selo po imenu Laitamak. Tu se drvene kuće raspršuju poput toplih sablasti u moru snijega. Na karti se vidi samo kao mirna tačka, ali u srcima njenih stanovnika – ovo selo predstavlja čitav kontinent priča i vjere. Osjetio sam da između mene i njega postoji nevidljiva nit, kao da me njegova historija doziva. Upoznao sam priče koje su ostavile neizbrisiv trag, priče o strpljenju, vjerovanju i tihoj otpornosti.
Ljeti kuće plivaju u lokvama vode, poput nepomičnih ostrva, a zimi se putevi zalede i voda se pretvori u čvrste bijele puteve preko kojih prelaze automobili. Tamo živi narod muslimanskih Tatara, koje budi ezan i grije ih čežnja za molitvama njihovih predaka.
Prije nekoliko vijekova, njihovi preci su potražili utočište u ovom zabačenom kutku, bježeći od nasilnog pokrštavanja, pa su u ledu našli tvrđavu, a u izolaciji slobodu. Među njima je bio učenjak iz Buhare, po imenu Bahtijar, stajao je svojim znanjem i vjerom kao neprobojna brana, štiteći stanovnike sela od nasilnih kampanja pokrštavanja. Nasljednik njegovog znanja bio je posljednji imam sela u teškim tridesetim godinama šejh šehid (Hanif Bariskov) čovjek s odlučnošću slobodnih i ustrajanošću uleme, s sibirskih crtama lica ispunjenim odlučnošću. Njegov život je zapečaćen šehadetom u to pusto vrijeme i zatvorio drvenu džamiju.
Međutim, priča se nije završila. Nakon dugih decenija, s ukidanjem ograničenja u Sovjetskom Savezu, ustala je njegova unuka Šerifa Aba, noseću u svome srcu plamen vjere, ona podiže zastavu džamije koja je srušena i oživljavajući ime svog šehidskog djeda čije ime se i dalje spominjalo u dovama na svakom okupljanju.
U sedamdesetim godinama svog života, odlučila je obnoviti džamiju. Napustila je toplinu svoga grada, udobnost svoje penzije i došla je noseći samo svoju ljubav. Na ovo putovanje – pošla je potpuno sama.
S rukama koje drhte od hladnoće i starosti, ustajala je utrkujući se sa snijegom i kišom. Svakoga dana utajala je i pratila gradnju s entuzijazmom i aktivnošću kao da je u svojim dvadesetim. Vjetar se igrao s njenim bijelim vunenim šalom dok je pratila dolazak drvenih trupaca i temeljnog kamenja preko zaleđenih puteva. Njene oči su sijale poput onoga ko povlači liniju neporočnosti u knjizi života.
Rekla je: Zapamtite, djeco moja, vjera može niknuti na najtežim mjestima, a toplina srca može pobijediti hladnoću leda!
Kada joj je tijelo posustalo, predala je svoj amanet svojim drugim nenama Salihi Aba i Nesibi Aba. Obje su bile starije od sedamdeset godina, međutim, njihova srca su bila u cvijetu mladosti. Koračale su dalje putem, završavale posao i kucale na vrata sve dok džamija nije obnovljena. Munare je probijalo ledeno nebo, a sedžada je širila miris miska tekbira. Laitamak nije bilo samo selo, bilo je obećanje da vjera neće umrijeti i da su njeni korijeni čvrsti sve dok ih neko zaliva ljubavlju i iskrenim uvjerenjem.
Džamije se ne grade kamenjem i drvetom, već strpljenjem, ljubavlju i odanošću.
Jedinstveni ezan
Godine 1992. jedan od alžirske braće je putovao u jedno od udaljenih mjesta i trebalo je da ga na željezničkoj stanici dočeka jedan lokalni stanovnik i da ga otprati, ali se iz nekog razloga nisu sreli. Uprkos tome, oslonio se na Allaha, i ipak je otišao jer nije htio da mu propadne ova prilika, a kada je stigao u selo gdje ga niko nije poznavao, a telefoni nisu bili dostupni kao što je to slučaj danas – palo mu je na pamet da prouči ezan u blizini centralne pijace. Trgovci sa Kavkaza u začuli njegov ezan i došli k njemu, i upravo ovako je započelo putovanje da’ve – poziva u islam! Dijelio je knjige, obavljao namaz i upoznavao ljude – bilo je to nezaboravno iskustvo!
Iz ovih obilazaka kroz knjige, iz putovanja i susreta oblikovala se slika čvrstog naroda koji se suočio sa kulturnim asimiliranjem postojano i uporno, oslanjajući se na vjeru i čuvajući sjećanje. Narod koji je od kuća načinio – džamije, od domova – škole, od gustih šuma – tvrđave za ibadet i učenje, a od svake prilike – okupljanje gdje se spominje Allah.
Ovo je samo početak priče. Pa, ko su Tatari Sibira i koja je njihova uloga u historiji? Da bismo to shvatili, moramo se vratiti u vrijeme velikih hanata, posebno Kučum-hana, kako bismo znali ko je ovaj han čije ime odjekuje u knjigama historije i kako je vladao ovom dalekom zemljom i učinio je tvrđavom koja je iscrpila rusku carsko-sovjetsku vlast.
Ovdje započinjemo našu sljedeću priču sa jednom stranom iz historije Tatara Sibira…
Preuzeto:
