Cionizam-paukova kuća
Theodor Herzl se smatra ocem političkog cionizma.
Smatrao je da je razjedinjenost Jevreja njihov osnovni problem te da ih to što su manjina čini ovisnim o kulturi zemlje domaćina.
Njegovo rješenje za taj problem, kako je 1896. godine naveo u knjizi Jevrejska država, bilo je osnivanje države u kojoj će većina stanovništva biti Jevreji i koja će imati nacionalnu samoupravu.
Herzl je usvojio političku orijentaciju, uspostavljajući veze s istaknutim državnicima u pokušaju da dobije zeleno svjetlo za naseljavanje jevrejske zemlje.
Treći član Herzlovog plana daje Jevrejima pravo da protjeraju starosjedilačko palestinsko stanovništvo. Nakon neuspjeha, Herzl se obratio britanskim političarima.
Spojio je cionističke ideale s britanskim monarhijskim interesima – to da će jevrejska zemlja smanjiti imigraciju Jevreja u Britaniju.
Balfourovom deklaracijom Britanija je obećala da će tražiti osnivanje domovine Jevreja u Palestini.
- godine, u nezvaničnom pismu pod nazivom ‘Budućnost Palestine’ predložena je ,,britanska aneksija Palestine (gdje) bismo mogli naseliti tri ili četiri miliona evropskih Jevreja”.
Nejevrejske zajednice’ koje su činile 89% stanovništva (Arapi muslimani i kršćani) bile su ogorčene ovom deklaracijom.
Kako kažu mnogi historičari: „Ova deklaracija je Jevrejima dala zlatni ključ da otvore vrata Palestine i da postanu vlasnici te zemlje.”
Interesantno je to da pravni stručnjaci još uvijek smatraju da je Balfourova deklaracija nezakonita.
Politika gvozdene pesnice
Nakon izraelske okupacije palestinskih teritorija, život Palestinaca obilježen je sistematskom represijom i nasiljem.
Politika „gvozdene pesnice” podrazumijevala je masovna hapšenja, kolektivno kažnjavanje i gušenje svakog oblika otpora.
Prema izvještajima Ujedinjenih nacija još 1988, zabilježeni su zlostavljanje i mučenje djece i maloljetnika, ubijanje i ranjavanje nenaoružanih demonstranata, kao i namjerno lomljenje kostiju hiljada civila. Upotreba otrovnog plina dodatno je ugrozila živote palestinskog stanovništva.
Život pod okupacijom značio je stalnu vojnu kontrolu, ograničeno kretanje i kršenje osnovnih ljudskih prava.
Noć izgnanstva, trenutak kada je njegovo djetinjstvo nasilno prekinuto i kada je izgubio dom, ostaće centralno mjesto u životu i poeziji Mahmuda Derviša, pjesnika otpora.
U svojim ranim zbirkama Mahmud Derviš piše poeziju prožetu nemirnom snagom i romantizmom, u kojoj se tek rada svijest o palestinskom iskustvu.
U kasnijem stvaralaštvu Derviš prevazilazi nacionalne okvire i piše
univerzalnu poeziju o čovjeku, smrti i prolaznosti, slaveći male, tihe trenutke svakodnevice.
Njegovo najpoznatije djelo ostaje pjesma “Lična karta” (Piši, ja sam Arap) koja postaje snažan izraz identiteta i otpora.
Piši, ja sam Arap.
Broj isprave pedeset hiljada
I djece imam osmoro
I poslije ljeta će deveto!
I je l’ te ljuti to?
Piši, ja sam Arap
Radim u kamenolomu
Sa mučenicima
I osmoro djece imam
Vadim im
Odijelo i komad hljeba
I svesku
Iz stijenâ
I ne molim za milostinju
Pred tvojim vratima
I ne padam na pločnik
Praga tvog
I je l’ te ljuti to?
Piši, ja sam Arap
Ja sam ime bez titulâ
Strpljiv
U zemlji gdje sve živo
Ključa od gnjeva
Korijeni moji su pušteni
Prije rođenja vremena
I prije otpočinjanja godina
Prije čempresa i maslina
Prije nadiranja trava…
Otac mi je od roda pluga
Ne nobl, gospoda
I djed mi bješe seljak
Bez plemenitog porekla i roda
Učio me visini sunca
Prije čitanja knjiga
Moj je dom čuvarska koliba
Od granja i pruća
Ja sam ime bez titula…
I je l’ ti po volji moja kuća?
Ja sam Arap
Boja kose-garava
Boja očiju – kafena
Odlike:
Na glavi igâlom vezana kûfija
Šaka jaka kô stijena
Ozlijedi onog ko je dira
Moja adresa:
Ja sam iz sela jednog
Zabačenog i zaboravljenog
Čije su ulice bez imena
I svi njegovi ljudi
Na njivi i kamenolomu
Je l’ te to ljuti?
Piši
Ja sam Arap
Oteo si loze mojih dedova
I zemlju koju sam orao
Ja i sva moja djeca
I nisi ostavio
Ni unucima mojim
Do stijena ovih
Pa hoće li uzeti i njih
Vaša vlada kô što pričaju?!!
Dakle!
Piši… u vr’ prve strane
Ja ne mrzim ljude
I nikoga ne napadam Ali budem li gladan
Jedem meso uzurpatora
Pazi… pazi se… moje gladi
I da se JA ne naljutim!!!
Objavljena je 1964. u zbirci “Lišće maslina”. Za mnoge Palestince, koji su uz nju kratko odahnuli, ostala je neprevaziđena. Dovikivali bi na poetskim večerima da ne treba nijednu drugu pjesmu da govori do nju i svaki put bi je jednako snažno doživjeli, a nastala je sasvim slučajno, jednom prilikom kada je Derviš pošao da izvadi ličnu kartu kod izraelskih vasti.
Službenik ga je tada upitao za ime, dob, nacionalnost… “Arap”, rekao je Derviš, a službenik je, činilo se s negodovanjem, ponovio pitanje. On još odlučnije odgovori: “Piši, ja sam Arap!” Iako je dijalog tekao na hebrejskom, ritam tog odgovora je ostavljao dobar zvuk i Derviš je na povratku kući, u autobusu, na parčetu papira, uzeo da zapisuje redove koji su ličili na formular sa njegovim ličnim podacima, ali su se njegove osobine pretvorile u zajedničke, arapske, i svele na sve ono što je iritiralo izraelski mentalitet. Na brzinu napisana, u tezama, kako kaže pjesnik, ova “bilješka” je ostala na onom parčetu papira sve do jednog festivala poezije u Nazaretu na koji je Derviš bio pozvan da učestvuje s jednom pjesmom.
Budući mlad, još dječačkog izgleda, publici je bio interesantan pa su tražili da kaže još koju pjesmu. On se onda mašio za džep i izvadio ono parče papira i stao da govori.
Na njegovo zaprepaštenje, kao da je čitavim prostorom prošla struja, publika je ostala bez daha i tražila da ponovi pjesmu još tri puta!
Tema i idejna osnova:
Osnovna tema pjesme jeste afirmacija potisnutog identiteta u kontekstu kolonijalne dominacije. Govornik insistira na svom arapskom porijeklu, porodičnim korijenima i vezi sa zemljom, čime osporava pokušaje brisanja palestinskog postojanja. Identitet nije aristokratski ni institucionalan, on je seljački, radnički, ukorijenjen u tlo.
Motiv zemlje i porijekla:
Zemlja je centralni simbol: masline, loze, plug, kamen, njiva. Govornik se predstavlja kao nastavak zemlje, a ne njen vlasnik u pravnom smislu. Oduzimanje zemlje nije samo ekonomska nepravda, već egzistencijalna povreda, jer zemlja znači pamćenje, historiju i dostojanstvo.
Stil i jezik:
Jezik pjesme je jednostavan, ponavljajući i ritmičan, gotovo nalik sloganu, što joj daje snažan usmeni i kolektivni karakter. Imperativ „Piši!” ponavlja se kao čin otpora – pjesnik naređuje sistemu da ga zabilježi onakvim kakav jeste. Retorička pitanja (je l’ te to ljuti?”) razotkrivaju aroganciju vlasti i njenu nelagodu pred postojanjem Drugog.
Od nenasilja do prijetnje:
Posebno važan je završetak pjesme: govornik jasno kaže da ne mrzi i ne napada, ali upozorava da glad može proizvesti nasilje. Time Derviš ne glorificira nasilje, već ga predstavlja kao posljedicu nepravde, a ne kao njegov uzrok. Glad ovdje postaje metafora političke i ljudske uskraćenosti.
Značaj pjesme:
Ova pjesma je kolektivni glas Palestinaca, zbog čega je doživljavana snažno i emocionalno. Ona nije samo književni tekst, već čin svjedočenja, koji je Derviša trajno vezao za njegov narod i učinio simbolom kulturnog otpora.
