Istaknuti bosanskohercegovački intelektualac iz prve polovine 20. vijeka, rahmetli šehid Mustafa Busuladžić napisao je:
“Hidžra nije samo povijesni događaj koji govori o Muhammedovoj, alejhisselam, seobi s muslimanima iz Mekke u Medinu. Ona je i moralni i duhovni pojam koji u psihologiji razvitka islama označava sazrijevanje vjerskih uvjerenja, produbljenu ideju vjere, čovječnosti i pravde. Da islam prije toga nije preporodio dušu i izgradio novi tip čovjeka, ne bi došlo do hidžre, ili ako bi došlo, ne bi njene posljedice bile tako dalekosežne kao što su stvarno bile od presudnog značaja za budući razvoj novog pokreta komu je na čelu stajao Božiji poslanik Muhammed, alejhisselam.
Oduševljenje za ideju vodilju, uvjerenje u njezinu ispravnost, pripravnost žrtvovati se za ideal za koji se bori, to je ono što je odlučivalo sudbinom i uspjehom svih revolucija u povijesti. Svaka revolucija i svaki pokret ima svoje fanatike, heroje, mučenike i borce. Tako i islam. Razvitak prilika u Mekki prisilio je Muhammeda, alejhisselam, i muslimane na seobu (hidžru). Zato hidžra – piše glasoviti orijentalist Michelangelo Guidi – ne znači bjekstvo (iako je Muhammed bio prisiljen udaljiti se radi zasjeda svojih zemljaka koji su se zavjerili da ga ubiju), nego rastanak od svog plemena, trganje svih veza koje su vezale čovjeka u predislamskom poretku.
Ebu Bekr kao veliki mekkanski bogataš nije poletio prvi da spasi glavu, nego je s Muhammedom, alejhisselam, posljednji napustio ugroženi grad. Božiji Poslanik kao vođa koji je više štitio sljedbenike koje vodi nego sebe samoga zadnji je spasio goli život.
U Medini su, gdje je premješteno duhovno žarište Muhammedove, alejhisselam, nauke i borbe, doseljenici (muhadžiri) bili bratski dočekani od medinskih muslimana (ensarija), koji su se založili srcem, dušom i tijelom svojim da pomognu doseljenu braću iz Mekke.”
