Ja sam Jusuf, oče.
Oče, braća me moja ne vole
I ne žele me medu sobom, oče.
Dižu se na me riječima i kamenjem
Žele da umrem pa da me pohvale
A vrata tvoga doma su mi zatvorili
I sa njive me prognali
I zatrovali grožđe moje, oče
I slomili mi igračke, oče.
Kad bi naišao povjetarac
I mojom se kosom poigrao,
Zavidjeli bi i ljutili se na mene ljutili se na tebe.
Ta, šta sam im ja to učinio, oče?
Sletali mi leptiri na rame,
Povijalo se ka meni klasje,
Doletale mi ptice na dlanove
Ta, šta sam to ja učinio, oče?
Zašto ja?
Ti si me nazvao Jusufom,
Oni me baciše u jamu, a rekoše
Da su vukovi;
Milosniji su vukovi od moje braće…
Oče moj!
Jesam li kome zgriješio
Kad rekoh da sam vidio
Jedanaest planeta i Sunce i Mjesce
Vidio ih gdje mi se klanjaju?
Intertekstualnost i simbolika
Derviš preuzima osnovni narativ iz sure Jusuf, ali ga prenosi u savremeni kontekst. Jusuf postaje figura potlačenog naroda, dok braća simboliziraju one koji mu uskraćuju pravo na dom, zemlju i pripadnost. Ova intertekstualnost omog pjesmi univerzalnost, jer čitalac prepoznaje arhetipsku priču o nevinosti i zavisti.
Motiv izdaje i progona
Centralni motiv pjesme jeste izdaja od najbližih. Jusuf nije progonjen od stranaca, već od „braće”, što pojačava tragičnost. Progon s njive, zatvaranje vrata doma i uništavanje igračaka upućuju na brisanje djetinjstva, doma i identiteta, što direktno korespondira s palestinskim iskustvom raseljavanja.
Nevinost nasuprot nasilju
Jusufova nevinost naglašena je slikama prirode: leptiri, ptice, klasje koje se povija. Priroda ga prepoznaje i prihvata, dok ljudi reaguju zavišću i mržnjom. Time Derviš suprotstavlja čistoću i prirodni poredak liudskoj okrutnosti i nasilju.
Retorička pitanja
Ponavljanjem pitanja „Šta sam im ja učinio, oče?“ pjesma dobija ispovjedni, gotovo plačni ton. Govor je usmjeren ocu figuri zaštite, pravde i brige – čime se pojačava osjećaj bespomoćnosti i vapaja za pravdom.
Vuk kao moralni kontrast
Izuzetno snažan stih „Milosniji su vuci od moje braće” preokreće tradicionalni simbol zla. Vuk, koji u kur’anskoj priči služi kao lažni izgovor, ovdje postaje manje okrutan od ljudi, čime Derviš ogoljava moralni pad onih koji čine nepravdu.
Značenje sna
Završni stihovi o snu u kojem se planete, Sunce i Mjesec klanjaju Jusufu upućuju na duhovnu izabranost i buduću pravdu. Taj san nije krivica, već vizija istine koja izaziva zavist. Time pjesma završava u znaku nade i eshatološke pravde, iako progon traje.
Opći značaj
Pjesma „Ja sam Jusuf, oče” pripada zrelijoj fazi stvaralaštva Mahmuda Derviša i predstavlja snažnu alegorijsku i intertekstualnu poemu, zasnovanu na kur’anskoj priči o poslaniku Jusufu, alejhisselam. Kroz tu priču Derviš gradi simbol palestinskog iskustva progona, izdaje i nepravde.
Ja sam Jusuf, oče” je pjesma etičkog otpora, a ne fizičke pobune. Ona ne poziva na osvetu, već na svjedočenje nevinosti i vjeru u konačnu pravdu. Derviš ovom pjesmom prevazilazi isključivo nacionalni okvir i govori o svakom čovjeku koji je progonjen jer je drugačiji ili “viđen”.
