Razgovarala: Ajla Bajrović
Možete li nam ukratko ispričati svoj put do akademske karijere i šta je najviše utjecalo na vaš izbor poziva?
Kroz čitav svoj obrazovni put nastojao sam učiti marljivo i odgovorno izvršavati svoje obaveze. Bio sam odličan đak uvijek, u Gazi Husrev-begovoj medresi učenik generacije, a na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu najbolji student u svojoj generaciji. S obzirom na to, prirodno je bilo da sam se u budućnosti uvijek vidio u nekom kontekstu gdje bih prenosio svoje znanje i radio sa ljudima. Prvobitno sam radio kao imam, pa kao vjeroučitelj, pa profesor u medresi. Prateći moj rad, ali i kroz neke zajedničke projekte upoznao sam prof. dr. Esmira Halilovića koji me 2020. godine pozvao da mu budem asistent na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici. Na taj način učinio mi je veliku čast i ukazao poštovanje jer takav poziv nisam mogao odbiti, s obzirom na to da sam se htio razvijati u akademskoj karijeri. Iako sam ispunjavao uslove za višeg asistenta odmah, odlučili smo da krenem od zvanja asistent kako bih imao kontinuitet u zvanju, a danas sam viši asistent na istom fakultetu. Uvijek ću biti zahvalan profesoru Esmiru jer je primijetio moju angažiranost i otvorio priliku da radim sa studentima, jer vrijednost ljudi koji vrijede znaju samo oni koji u sebi nose vrijednost.
Šta Vas lično najviše inspiriše u svakodnevnom radu?
Prije svega, nastojanje da Allah bude zadovoljan sa mojim životom i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je naša najveća inspiracija na putu dobra. Previše su naši životi skupi da bismo ih jeftino živjeli. Prekratak je život da nemamo makar neku uzvišenu želju i cilj. Želja da otvaramo vrata dobra, a zatvaramo vrata zla, te da mijenjamo društvo oko sebe; to je neki svakodnevni motiv. Zato sam i napisao knjigu “Miljenikom inspirisani” jer kad god nam bude teško u životu, treba da se sjetimo jednog čovjeka koji je sam krenuo iz pećine da mijenja svijet, svi su bili protiv njega, a danas ga slijedi i spominje skoro dvije milijarde ljudi. Jedna arapska poslovica kaže: “Ako ne dodaš ništa, onda si bio višak.” Otprilike, to su neke smjernice koje me vode, iako to nije ravna linija, bude teških dana, neugodnih osjećaja, šejtanovih došaptavanja, ali od cilja nikad ne trebamo odustajati.
Koji je trenutak ili osoba najviše oblikovala Vaše razumijevanje vjere i duhovnog poziva?
Moram biti zahvalan Gospodaru Koji me počastio roditeljima, ocem Nihadom i majkom Halidom, gdje se živjela vjera, koji su me slali u mekteb, podučavali islamu od malih nogu. To je temelj na kojem sve počiva. Dakako, kasnije sam svoje znanje sticao u Gazi Husrev begovoj medresi, gdje bih posebno istakao kao podršku mog muhaffiza dr. hafiza Mensura Malkića, te kasnije na Faklutetu islamskih nauka posebno bih izdvojio profesora dr. hafiza Kenana Musića koji mi je otvorio vrata Tabačkog mesdžida gdje sam prvo godinama njega slušao, a kasnije i počeo držati prva predavanja. Vjerujem da je to taj momenat iz vašeg pitanja – kada sam osjetio slast pozivanja drugih kroz edukaciju i priliku da im probudim emociju u srcu. Svi smo mi skup osobina, vrlina i savjeta koje je neko u nas utkao. Mnogi su se na tom putu svakako našli, ali opet neki na nas ostave veći neki manji trag, a ko nije zahvalan ljudima, ne može biti zahvalan ni Gospodaru.
Da li biste podijelili sa nama hadis, kur’anski ajet ili događaj iz sire koji Vam se posebno vraća u izazovnim situacijama?
Mnogo je toga što bismo mogli izdvojiti i često pitanje ovisi od konteksta i društva u kojem na isto dajem odgovor. Međutim, kada bih izdvajao jedan ajet, uvijek potenciram onaj iz sure Zumer gdje Allah kaže: “O robovi Moji koji ste svaku mjeru u grijehu prešli, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah će sve grijehe oprostiti!” Dakle, iako se obraća onima koji su svaku mjeru u grijehu prešli (esrefu ala enfusikum), Gospodar ih veže za Sebe i kaže “robovi Moji”. Čitav koncept kur’anskog učenja po meni staje u ovaj ajet, vjera u Jednog Boga, svijest o Njemu i nada u konačan sretan kraj. Nastojim nijednom čovjeku ne ugasiti nadu u Allahovu milost, razumijevajući da svako od nas ima svoj put i svoje slabosti kojih se stidi. Ako se Allah ne odriče onih koji griješe, pa to priznaju i vraćaju Mu se, nemamo ni mi pravo na to.
Što se tiče života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izdvojio bih događaj nakon bitke na Hunejnu, kada su neki ashabi počeli prigovarati kako je Resulullah podijelio plijen, a onda ih je on podsjetio na suštinu života, kada je rekao zlata vrijedne riječi: “Zar niste zadovoljni da oni odu kućama sa devama i ovcama, a da se vi vratite sa Allahovim Poslanikom?!” Ovo je snažan podsjetnik da mi kao ljudi imamo svoje emocije, potrebe i slabosti, ali da nas samo čvrsta vjera može uravnotežiti kada naiđemo na izazovnu situaciju.
Mogu kazati da kroz ova dva primjera najbolje razumijem ono što je suština čemu nastojim učiti ljude, posebno mlade, a to je da je materijalno bitno, ali nematerijalno je ono što nas čini sretnima.
Šta smatrate najvažnijim kada drugima prenosite znanja o islamu i savremenom društvu?
I ovo sve ovisi kome se govori, ali isto tako i naše lično zrijenje utječe na to šta ćemo govoriti drugima. Učitelj ne podučava ono što zna, nego ono što on jeste. Zato je u prenošenju znanja najvažnije prvo sebi govoriti. Iako niko od nas nije idealan, taj proces treba da ide paralelno, rad na sebi i pozivanje drugih jedno drugo ne isključuje. Najvažnije mi je ljudima (do)kazati da je živjeti vjeru u našem vremenu i društvu moguće i potrebno, a ne opterećavajuće i nazadno.
Vaša da’va nailazi na snažan odaziv, što možemo vidjeti po broju ljudi koji redovno prisustvuju Vašim predavanjima širom regiona – šta mislite da je tajna tog bereketa?
Da vas Allah nagradi što to gledate tako. Nikada nisam imao za cilj da mi dolaze mase na predavanja niti sam to zamišljao tako. Ja sam samo nastojao ustrajno pozivati dobru, kroz rad na terenu, druženje sa ljudima, društvene mreže – molim Allaha da taj odziv o kojem govorite budete znak da je Allah ukabulio taj trud. Dakle, suštinski odgovor: Gospodar me počastio pa moje riječi dolaze do ljudi, to je Njegova milost, i smatram da sam samo “oluk za kišu Njegove milosti”, glasnik uzvišene poruke, On me odabrao na tom putu. Ali ako bih tražio neki racionalni uzrok za to, onda bih to našao u tom nastojanju da kroz svako predavanje ponudim što više vrijednosti, konkretnih savjeta kako izaći iz tame na svjetlo. Ljudi idu tamo gdje imaju koristi i interesa, gdje se osjećaju lijepo i gdje znaju da će, u konačnici, nešto dobiti za sebe. Svakom daiji, profesoru, imamu bih savjetovao da što više vrijednosti i konkretnih rješenja za probleme ponude, pa će imati odziv i podršku onih kojima su, najčešće nesvjesno, i pomogli. U biti, taj odziv na predavanja samo vidim kao materijalnu realizaciju Božijeg zakona da što više daješ više ti se vraća. Molim Allaha da poveća bereket u svemu što radimo i da to nađemo na vagi dobrih djela na Sudnjem danu.
Koji savjet najčešće dajete mladima koji ulaze u dublje proučavanje vjere?
Ako govorimo o studentima islamskih nauka ili onima koje više vjera zanima općenito, glavni savjet je da prvo traže sebe u svakom ajetu, hadisu, mudroj izreci i da nastoje što više živjeti vrijednosti vjere. Popravljanjem sebe mi mijenjamo društvo oko sebe. Svi koji idu putem traženja znanja neka znaju da je nijjet, namjera, najvažnija – da kroz to tražimo Allahovo zadovoljstvo, a potom da žele da razumiju i da ne budu površni u shvatanju znanja koje uče. Kada je vama jasno, onda ćete moći i drugima prenijeti, kada je vama konfuzija u glavi, nećete moći nikoga ni podučiti. Dakle, nijet, trud, rad, istrajnost i želja da tim znanjem drugima osvijetlimo put, neki bi sažet odgovor na pitanje bio.
Šta smatrate najvažnijim za očuvanje kvaliteta islamske edukacije u vremenu ubrzanih promjena? Na šta Vi posebno obraćate pažnju u radu sa Vašim studentima?
U vremenu brzih promjena, najvažnije je da ne upadnemo u groznicu brzih rezultata, da logiku instant rješenja koja vidimo stalno oko sebe na društvenim mrežama ne prenosimo u korito života, jer tako život ne funkcioniše. Treba vjerovati u proces i dati vrijeme svakom trudu. Kvalitet će uvijek izaći na vrh, kao što topli zrak uvijek ode na vrh sobe i potisne hladni. Ne postoji ni brži ni kraći put, postoji samo pravi put. U dugom roku, oni koji ustraju i znaju šta žele, uvijek će na kraju uspjeti više od onih koji su tražili neka brza rješenja, nezaslužene ocjene, lažne diplome i sl. Za očuvanje kvalitete islamske edukacije je najznačajnije da ona ostane nepatvorena, čista, iskrena, iznad logike kapitalističke-komercijalne logike gdje je sve podređeno profitu. Dakle, islamsko znanje treba da ostane svjetionik u moru tame i posljednji bedem koji poziva na zdrave, univerzalne vrijednosti. Ako dođe do zavidnosti, ljubomore ili spletkarenja među onima koji nude islamsku edukaciju, onda je pitanje koji je još zid ostao kao brana sve većim pošastima koje nagrizaju društvo modernog doba.
Preporučite našim čitateljima knjigu!
Široko pitanje jer ovisi o interesovanju čitatelja, ali nastojat ću biti širok u odgovoru također. Prijedlog jednostavne knjige primamljivog naslova, a koja govori o savjetima kako da unaprijedimo svoje svakodnevno ponašanje jeste knjiga “Uživaj u životu” Muhameda Arifija.
S obzirom da pišem doktorski rad na temu izvrsnosti u sunnetu i stalo mi je da podižemo kriterije kod našeg naroda, posebno mladih, preporučujem i knjigu Hišama al-Awadija “Muhammed, s.a.v.s.: Kako te može učiniti izvandrednim”.
Isto tako, predlažem i da se čita korisna literatura koja dolazi sa Zapada gdje ima mnogo korisnih studija na razne teme, ali pošto ja najviše govorim o lično razvoju, preporučujem knjigu Jamesa Cleara “Atomske navike”
Kada bi čitatelji iz ovog razgovora mogli ponijeti samo jednu misao, koja biste voljeli da to bude?
Volio bih da svako za sebe izabere rečenicu koja mu je “legla na srce”, a ja ću izdvojiti ono što je lajtmotiv svih mojih predavanja, tekstova i knjiga: “Materijalno jeste bitno i borimo se za to, ali nematerijalno je ono što čovjeka čini sretnim.”
