Razgovarala: Ajla Bajrović
O Fahreti
Početkom jednog od ljeta devedesetih godina djed mi je proučio ezan sa imenom koje u arapskom jeziku znači: sjaj, veličina, ponos. Od tada koračam putem života, krčeći ga, u katkad svjesnoj katkad nesvjesnoj nadi da ću otkriti tragove koji vode do ove tri vrijednote.
Životni put me poslije osnovne škole vodi u gimnaziju mog grada – Tutina, a potom na arhitektonski fakultet Državnog Univerziteta u Novom Pazaru. Iz njega izlazim kao master inženjer arhitekture, sa nepromijenjenim uvjerenjem da je najvažnije zvanje, koje se stiče tokom cijelog života (p)ostati Čovjek. Stoga usljeđujuće napore crpim iz darova kojima me je Gospodar kao sveukupno čovjeka odlikovao, u skladu sa obavezom kojom me je, samim time, vjerujem, zadužio, da Mu tako što ću tim darovima doprinositi okruženju, na njima zahvalim.
lako sam svoje profesionalno iskustvo započela radom za njemačko, nastavila za skandinavsko, pa za balkansko tržište, imam osjećaj da radim nešto veliko tek sada kada držim četkicu nad platnom nastajuće arhitektonske slike mog grada.
Velikim darom smatram to što sam, pored svega korisnog što mi različite aktivnosti donose, okružena dijelom najvrijednijih ljudi naše zajednice, od kojih učim, dobijam inspiraciju i sa kojima kreiram. Najprije, kroz humanitarno-edukativno udruženje žena “Merjem” u Tutinu, pod pokroviteljstvom Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, čija sam aktivistica, a posebno kroz čitalački klub udruženja, čija sam koordinatorica. Potom kroz online platformu “Otkrij blagodati” gdje sam jedna od spisateljica koje, zarad kolektivne Mu zahvalnosti, pišući broje neizbrojive blagodati našeg Gospodara. Zatim kroz ekološki pokret “Sačuvajmo, čija sam aktivistica i članica Upravnog odbora, a koje svesrdno niže projekte od velikog značaja za naš grad.
Promišljanjem o činjenici da je pero prva stvar koju je Gospodar stvorio, spoznajem moć pisane riječi. Bilo one koja se odmah primi i proklija iz srca čitaoca ili pak one koja, poput bambusovog drveta godinama razvija korijen ispod površine, da bi najednom izrasla u punoj veličini. Stoga pohađam Radionicu kreativnog pisanja našeg prestižnog književnika Enesa Halilovića, u nadi da ću naoštriti svoje pero za obradu ljudskih srca.
Velikim darom smatram i mogućnost da druge podučavam. Zato razrađujem i prvu arhitektonsku radionicu u Tutinu “Archi corner”, koja se bavi arhitekturom kroz studije, arhitekturom našeg grada i regiona i arhitekturom generalno.
Smatrajući da je čovjekovo primicanje savršenstvu i svojoj najboljoj verziji srazmjerno njegovoj implementaciji islama u svoju ličnost, smatram da njegova svakodnevnica mora biti prožeta trudom u učenju i praksi islama. Najzvaničniji plod mog truda je titula svršenice temeljnog stepena akademije islama na “Hidaya learning academy”. I svaka od mojih nabrojanih i nenabrojanih aktivnosti je proistekla najprije iz islamske svijesti, pa onda iz bilo koje druge potrebe.
Opipavajući puls svog napretka i pronalazeći svoju poziciju u makro domenima svojih interesovanja, nekoć sam (uspješno) bila učesnica regionalnih i međunarodnih arhitektonskih, literarnih, fotografskih i konkursā grafičkog dizajna.
Uz svaki novi korak na svom životnom putu, šapućem sebi da na kraju neće biti važno ono što ostvarujući svoje ciljeve dobijem, koliko ono što samim time postanem. I kakav će trag iza mene da ostane.
I kad budem mrtav i beo, ja bih ipak htio da kakva-takva svjetiljka budem.
D. Nikolić
Kako si odabrala arhitekturu za zanimanje?
Onda kada je rijetko koji vršnjak osluškivao životni poziv, arhitektura me je jednim svojim segmentom neočekivano prizvala. Naime, finalni zadatak predmeta tehničko obrazovanje u šestom razredu osnovne škole bio je izrada makete stambenog naselja. Tada sam, sa ne znam odakle samouvjerenošću premda prvi put radim maketu, ostalim članovima radne grupe predložila da donesu potreban materijal, a da se za izradu sama pobrinem. Rad na maketi je probudio u meni neki novi osjećaj, koji je vapio za kontinuitetom, i otkrio mi do tada nepoznato umijeće. Zadovoljan maketom, nastavnik je odlučio da je, umjesto odlaganja u školski arhiv, donira dječijem odjeljenju u našem Domu zdravlja. Od tada bi odlazak doktoru imao ljepše lice, jer bih, vidjevši našu maketu na istom mjestu dobila priželjkivani odgovor na moje pitanje u odsustvu: da li još uvijek olakšava tegobne dane oboljeloj djeci. I taj osječaj da arhitektonskim kreiranjem mogu uljepšati život ljudima, dodatno me je vodio ka želji da se ostatak života bavim njome.
Šta je bila tvoja vodilja i koja je tajna tvog uspjeha na fakultetu?
I’m an architect I don’t design buildings, I design places where people feel good – citat je koji sam čula prilikom slušanja jednog promotivnog snimka tokom studiranja, i koji je formulisao izvorni razlog mog bavljenja arhitekturom. Zato moji studentski projekti nikada nisu bili konvencionalni, niti su, s druge strane predstavljali neku konstrukcijsku ekstravaganciju. Ali su uvijek bili drugačiji. Fokusirani na ugođaj koji prostor nudi. Stoga je svaki taj projekat bio najprije sintetizovan sa prirodom, kako bi zadržao odlike prirodnog ljudskog habitata, pa potom prilagođen konkretnoj svrsi.
Svoj uspjeh na fakultetu bih pripisala pronalaženju u stručnim predmetima, i volji da im bespoštedno podredim potrebne resurse svog bića i vremena. Znajući o kakvoj je žrtvi riječ, danas mi, pored ostalih, najdraža satisfakcija za uloženi trud bude priznanje aktuelnih studenata mog fakulteta koje tek upoznam, a koji izjave da me već znaju, jer im već olakšavam naporne studentske zadatke, premda im se moji studenski radovi i danas predstavljaju kao ugledni primjeri na fakultetu.
Kako doživljavaš sebe kao arhitektu?
Generalno, ako samo skrenemo pažnju sa kabastih konstrukcija i grubih građevinskih materijala, uvidjećemo da je arhitektura jedan jako human proziv. Jer, nosite divnu ulogu kada baš vi oblikujete prostor u kojem neko napravi prve korake, odraste i sačuva sve ostale najljepše uspomene tokom svog života. Kada ljudi u džamijama koje ste projektovali ispunjavaju svoj razlog postojanja – mole se, u obrazovnim ustanovama grade sebe da bi kasnije gradili svijet, a u zdravstevnim se liječe. Kada ste vi ti koji kreirate utočište od neumoljive stvarnosti današnjice, i ti koji pravite mostove, dok ono s druge strane obale život znači. I kada ste, na koncu, vi ti koji dajete vizuleni identitet nečijem domu, jednom gradu i cijelom svijetu.
Za mene lično, premda onoliko koliko bi ona zanesena polovina moje ličnosti da je vine med oblake, toliko je ona druga, pragmatična, spušta na tlo, arhitektura, kao profesija izmedu nauke i umjetnosti biva vrio adekvatan način izražavanja. Osim toga, kao neko ko se davi na površini dok punim plućima diše u dubinama, u sve svoje kreacije unosim taj dašak dubine, što, kako i svuda tako i u arhitekturi, urodi jednim sofisticiranijim plodom.
Dizajn jedino vrijedi ako zaista teži da postigne nešto za čovječanstvo.
D. Rams
Šta vidiš svojim doprinosom arhitekturi u budućnosti?
Svoj budući profesionalni angažman i stručno usavršavanje planiram bazirati na arhitekturi koja je potpuno podređena svim slojevima identiteta čovjeka – njegovom biću i duhu.
Čovjek je, najprije, dio prirode. Stoga je jedina pogodna arhitektura ona koja se nadovezuje na prirodu. I jedina održiva. Ona koju odlikuje upotreba prirodnih, lokalnih materijala i takva korelacija sa prirodom da se čovjek unutar objekta i dalje nalazi u prirodi kao iskonskom okruženju.
Kako svako podneblje nosi svoje uslove građenja u skladu sa reljefom i klimom, tako ih nosi i u skladu sa kulturom naroda, koja se ne smije ignorisati, već integrisati u savremenu praksu.
Upravo zato što se tradicionalni postulati i autentični detalji našeg stila gradnje sticajem raznih okolnosti ignorišu, zadatak samosvjesnih arhitekata Bošnjaka je da održimo kontinuitet našeg arhitektonskog identiteta u savremenoj praksi. Da premostimo trenutni kulturološki jaz izmedu naše prošlosti i budućnosti. Da dopustimo sebi da budemo svoji, da budemo drugačiji od ostalih. Jer samo sa nečim sto je naše i ničije ćemo moči da dobijemo mjesto na mapi svjetskih kultura, da budemo priznati i poznati, i da preko toga što jesmo komuniciramo sa drugima.
Kao muslimanka sa hidžabom, posebno bih željela istaći položaj žene u islamskoj arhitekturi koja je potpuno podređena ženinim potrebama. Tako tradicionalnu islamsku kuću određuje najprije unutrašnje dvorište, poput otvorene sobe, u kojem žena može kao u privatnoj sferi boraviti u prirodi i bezuslovno uživati komfor svog parčeta neba.
Dakle, želim projicirati arhitekturu koja potpuno pripada čovjeku ne on njoj. Koja će, svojom prilagođenošću i funkcionalnošću, da mu pruži smiraj. I da mu, pogotovo tokom današnjeg nehumanog tempa života, pruži jedan “slow living” ugodaj. Da mu bude dom.
A, ako ostanem u svom gradu, trudiću se, da pored navedenog, u njemu nikne više objekata kulture te da se prilagodi urbanistička slika grada.
Upoznaj nas sa radom čitalačkog kluba u Tutinu!
Naš Čitalački klub je rasadnik pozitivnih promjena u našem gradu. Broji preko 60 članica, i upravo je otpočela četvrta godina njegovog postojanja. U njemu se kombinovano čita islamska i klasična literatura. Postoji da probudi svijest o nama kao muslimankama, Bošnjakinjama i (budućim) intelektualkama.
Pored knjiga, bavi se i ostalim segmentima kulture. Kroz vrijednovanje i obilazak kulturnih znamenitosti našeg podnevlja, potom kroz inicijativu za dobijanje gradske čitaonice u Tutinu, potom kroz organizaciju književne večeri na temu “Ja – od mastila”, kojom je ukazano na ulogu bošnjačke književnosti u očuvanju identiteta i kulture Bošnjaka, kao i kroz ostale planirane poduhvate.
Neizmjerno sam zahvalna timu udruženja i članicama kluba uz čiju prisutnost i doprinos sve ove godine opstajem u ulozi koordinatora našeg Čitalačkog kluba.
Koja je, od ostalih aktivnosti načinila najveći uticaj na tebe?
Definitivno je to projekat “Otkrij blagodati”, čija sam aktivistica već pet godina. On me je ohrabrio da istupim sa pisanom riječju i predstavio široj masi. Naučio me je da je najveća draž pisane riječi to što upoznaje i dotiče srca popravljajući ih, tješeči, čineći zahvalnijima – čije vlasnike naše oči nikada nisu vidjele, a možda i nikada neće vidjeti.
Raduje me što se, nakon toliko godina truda, planiraju neki zvaničniji poduhvati sa našim recenziranim tekstovima o najrazličitijim blagodatima našeg Gospodara, zbog kojih vjerujem da će naš djelokrug biti još veći.
Šta savjetuješ čitaocima?
Najprioritetnijim savjetom vidim prvo obraćanje našeg Gospodara ovom ummetu riječima: “Uči/Čitaj!”
Gazza je ogolila posljedice nedostatka učenja našeg ummeta, posredstvom kojeg bismo postali odlučujući faktor u svijetu. Nažalost, skoro da uopšte nismo svjesni svoje uloge u historijskom kontekstu ummeta. Naša generacija, generacija promjene, zatiče sistem koji nije prilagođen islamskim načelima, pa samim time ni progresu ummeta. Stoga moramo pristupiti Kur’anu i sunnetu kao uputstvima za sva vremena i podneblja i tražiti smjernice za život u kontekstu našeg obitavajućeg trenutka i mjesta. Jer je to jedini način da se uđe u vladajući sistem i smišljenim radom, narednim generacijama, generacijama pobjede, osigura islamski ambijent, i otvori put ka uzdizanju ummeta. Sistem će nas prepoznati samo ako budemo obrazovaniji i sposobniji od svih ostalih. A to se da postići isključivo kontinuiranim učenjem i radom na sebi.
Posebno savjetujem ženama da rade na sebi. Čak i ako ne planiraju da budu radno aktivne. Jer ni približno slično, ni u kojem aspektu, djecu neće odgajati i porodicu podupirati obrazovana i neobrazovana majka i supruga. Jer ženino čitanje knjige je istovremeno čitanje te knjige i od strane supruga i od strane djece. i, dakle, od strane čitavog ummeta.
Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme, da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv, ako sva ta dobra izgubimo i ona pređU u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku.
E. Mulabdić, “Zeleno busenje” (1898. godine)
Koju knjigu preporučuješ čitaocima?
Svakom stanovniku Zemlje bih preporučila knjigu “Čovjek koji je sadio drveće” -Žan Žijono, jer vjerujem da je ovo jedna od onih knjiga koju ako bi svako pročitao, i barem jedan postotak pročitanog primijenio, svijet bi postao jedno neuporedivo bolje mjesto.
Na prvi pogled ima ekološku poruku, ali dubljim promišljanjem shvatamo da govori o čistom altruizmu. O jednom višem stepenu življenja. O snazi fokusa i bitnosti ustrajnosti i onda kada ne dobijamo aplauze za naš trud. I neizostavno nas tjera da razmislimo kakav bi svijet bio kada bi svako od nas, kao Elzear Bufije, isključivo iz upornog čina velikodušnosti, doprinio onoliko koliko mu je u moći. I potom da odustanemo, jer takvu sliku nismo u stanju da zamislimo. A da ono za šta smo u stanju, pretočimo u djelo.
Neumoljivo mi povlači paralelu jednom od hadisa koji me najviše fasciniraju, u kojem Poslanik, alejhisselam, kaže: “Kada bi nastupio Sudnji dan, a u ruci nekog od vas bila sadnica, ako bude u mogućnosti da je zasadi, neka to učini.” Najprije jer takođe propagira optimizam i bezuslovni altruizam, a potom i status dunjaluka kao ahiretske njive, a ne ignorisanog sistema.
Čitaocima “Bošnjačkog Mihra” bih dodatno preporučila knjigu “Drevna Bosna” akademika Muamera Zukorlića, kao i knjigu “Islamski identitet Evrope”, akademika Ferida Muhića. Ove knjige smatram našim obaveznim štivom, jer liječe nadiruću krizu identiteta bošnjačkog kolektiviteta, vraćaju tlo pod nogama i reafirmišu svijest – iz koje proističe naše cjelokupno djelanje.
Da bismo zaista otkrili izuzetne osobine jednog čovjeka, moramo imati tu sreću da posmatramo njegovo ponašanje tokom mnogo godina. Ako je ono lišeno svake sebičnosti, ako je njegov motiv neizmjerna velikodušnost, ako je apsolutno sigurno da nema ni pomisli o ikakvoj nagradi i da ostavlja vidljiv trag na svijetu, onda pred sobom imamo zaista nezaboravnu ličnost.
Ž. Žijono, “Čovjek koji je sadio drveće”
